Žena pred muškarcem mora učiniti korak unatrag
Priručnik “Udaj se i budi podložna” Constanze Miriano donosi stavove o muško-ženskim odnosima koji danas zvuče kao da dolaze iz srednjeg vijeka, a zbog ove knjige u Španjolskoj je zasjedao i parlamentarni odbor
Cijela knjiga napisana je u formi pisama koje autorica šalje svojoj kumi i prijateljicama Biti supruga prije svega znači biti susretljiva, kaže žena koja je uspjela ‘udariti’ auto
Knjigu je kod nas objavio Glas Koncila, paralelno s naslovom iste autorice, namijenjenom muškarcima, “Oženi je i umri za nju” Njezine knjige izazvale su pravu buru reakcija i protesta, osobito feminističkih krugova, a u Španjolskoj je čak zasjedao parlamentarni odbor zbog naslova knjige. Ona je talijanska novinarka RAI Vaticana i blogerica Constanza Miriano, čije će knjige „Udaj se i budi podložna“i „Oženi je i umri za nju“, koje se može svrstati u žensku kršćansku literaturu za samopomoć, u ponedjeljak biti predstavljene u Zagrebu, a utorak u Splitu u nakladi Glasa Koncila. – Mislim da su ljudi postali ljutiti zbog riječi podložnost, no mnogi od njih nisu pročitali objašnjenje ni knjigu. U knjizi nema ničega što bi nekoga moglo uzrujati jer objašnjavam da podložnost nije ropstvo – kaže Miriano, a podložnosti u kršćanskom kontekstu posvetila je cijelo jedno poglavlje kroz pismo svojoj kumi. Naime, cijela je knjiga sročena kao niz pisama prijateljicama ili njoj bliskim osobama.
Čin vjere u muža
– Tajna leži u tome da žene pred muškarcem kojega su izabrale naprave korak unatrag – piše ona svojoj kumi dodajući da upravo ona, koja je dobro poznaje, zna to nikako nije u njezinoj naravi. – Ja, koja sam uzela kao svoj moto onaj svojega djeda pukovnika: “Zid ili ne, tri koraka naprijed”. Mislim da ja, na primjer, predstavljam jedan od možda sedam-osam slučajeva u svijetu osoba koje su trčeći udarile auto, a ne suprotno: ja sam dobila ozljedu glave, auto jednu finu udubinu. Ipak, nisam osoba koja se lako predaje, ali postala sam takva, mislim, nadam se, jer vjerujem da to znači biti supruga: biti susretljiva, prije svega. A znaš i da se ni meni, kao ni ikomu drugomu, uistinu ne sviđa gubiti. Bila sam više nego kompetitivna u školi, na fakultetu. Još i više u sportu, koji je bio jedini “odmor” koji sam sebi mogla priuštiti od sedmoga razreda do posljednje trudnoće – piše Constanza dodajući da, kad se radi o zajedničkom životu, treba se natjecati u suprotnom smjeru: zid ili ne, tri koraka unatrag. I to treba raditi i onda kad se ne razumiju razlozi i kad si u sebi uvjerena da imaš pravo. U tom trenutku napravi taj čin vjere u svojeg muža. Iziđi iz logike svijeta: “Ja želim biti u pravu” i uđi u Božju logiku jer te je On stavio pokraj tvojega muža, toga sveca koji te podupire bez obzira na sve i koji je, usput budi rečeno, prilično zgodan momak. I ako postoji nešto što ne valja, uvijek to trebaš vidjeti s Bogom, za početak se spusti na koljena i u većini slučajeva riješit ćeš sve – piše ona objašnjavajući joj kako će joj suprug biti “put koji je Bog izabrao da bi te volio i on je tvoj put za nebo”. Dakle, kad ti on nešto kaže, trebaš slušati kao da ti govori Bog. S razumom, naravno, s mudrošću i pameću, očito, jer je i on samo čovjek, ali uvijek s poštovanjem, jer
često vidi mnogo jasnije od tebe. Naš poziv, koji god bio, uvijek postoji zato da bi nas usrećio. Kao što kaže Pavel Evdokimov, ruski pravoslavni teolog, ako je objektivni cilj braka rađati djecu, onaj subjektivni jest rađati same sebe – piše ona i dodaje da, ako prihvaćaš samo ono što je istovjetno tebi, ono što i ti misliš, onda nisi udana za muškarca, nego za samu sebe. Njemu se, naprotiv, moraš podložiti. Kad morate izabrati između onoga što se sviđa tebi i onoga što se sviđa njemu, izaberi u njegovu korist. A to je još lako. Kad morate nešto odlučiti, i odvagnuvši razloge za i protiv još uvijek se ne nazire odgovor, pouzdaj se u njega, pusti njemu da ima zadnju riječ. To je ponekad malo teže. Kad se između vaša dva stajališta tebi njegovo čini očito pogrešnim za vas, možda čak i za vašu djecu, pouzdaj se u njegovu bistrinu bez obzira na sve. Sve se to može činiti kao nemoguć napor. Bojat ćeš se, jer je strašno napustiti svoja vlastita uvjerenja. Ali ne bacaš se u prazninu, bacaš se u njegove ruke – piše Miriano objašnjavajući svojoj kumi da joj jamči da muškarac ne može odoljeti ženi koja ga „poštuje, koja priznaje njegov autoritet, koja se odano trudi slušati ga, staviti na stranu svoj način viđenja stvari, koja zauzdava svoj jezik, uvijek spreman zajedati, ismijavati, iznositi na danje svjetlo tuđe nedostatke (u tome smo odlične, nema što), koja iz ljubavi prihvaća kročiti stazama toliko različitim od onih koje bi ona sama izabrala“. – Malo-pomalo, on će te početi pitati što misliš, što bi trebalo učiniti, u kojem bi smjeru obitelj trebala ići. A to se poštovanje zadobiva poštovanjem, ta predanost podložnošću. Budući da sam konačno zadobila poštovanje svojega supruga, spremna sam mu mirno izložiti koje bi sve prednosti našoj kući donijela gradnja garderobe u našoj sobi (prva prednost sastojala bi se u tome da ne bih više imala hrpu crnih majica na dnu i ne bih kupovala sedam novih svake godine misleći da sam ih izgubila) – dodaje duhovito, kao što čini i na mnogo mjesta u knjizi primjerima iz svakodnevnog života u obitelji s četvero djece. – Mučeništvo nam se sviđa samo zato što je za veće dobro, a to dobro jest prihvatiti svojega muža, odnosno dobiti novu sebe. Smijem li ti priznati, ali bez uvrede, kad mi pričaš kako te naljutio, uvijek mi se čini da je to zbog gluposti? To su mali ubodi u tvoj ponos, maleni atentati na tvoje preslabo samopouzdanje. Kad vidi tvoju nježnost i poniznost, tvoj trud da se promijeniš, i on će se promijeniti. Bez prodika, nego zrcaleći se u tebi – piše Miriano objašnjavajući kako je to stalan rad i trud na fleksibilnosti. Ona savjetuje ono zbog čega će mnogim ženama pasti mrak na oči kad pročitaju: “U sumnji pak poslušaj. Podloži se s povjerenjem.” Svojoj kumi predviđa da će njezin suprug Luigi ubrzo iskoristiti njezinu “unutarnju mekoću” da bi “istresao svoje protivljenje zbog najrazličitijih gluposti koje čine ljudsko postojanje i koje se, ne zna se kako, ali uvijek, na neki misteriozan, ali njemu očit način, pripišu tebi”. – Ne brini se. Nije to ništa, proći će. Pokušaj ga prihvatiti čak i u tim trenucima. Ni on ne želi neko rješenje, nego da ga ti ohrabriš, kažeš mu da cijeniš ono što radi i, s obzirom na to koliko poznajem tvojega muža i veću količinu primjeraka te vrste, da mu dopustiš bez previše gunđanja da se poput primitivnoga pračovjeka povuče u svoju špilju, koja često zadobije pomalo tehnološki oblik računalnoga ekrana, ali zapravo se nije promijenila. Lovčev odmor – savjetuje Miriano dodajući da se ona njemu ne žali, nego da nazove nju ili neku drugu prijateljicu, ali svakako ženu.
Đavo želi razdijeliti
– Unaprijed nas upozori da ti ne pridajemo previše važnosti i počni malo gunđati. Nemoj se nikad žaliti njemu, razgovaraj o tome s nekim psihijatrom, filozofom ili bilo kakvim stručnjakom za muškarce jer muškarac će, zašto – ne znam, ako se ti žališ, pokušati pronaći praktično rješenje. Ponudit će ti da produljite radno vrijeme dadilji ili da uzmete godišnji odmor kad ti samo želiš da ti kaže kako je sve u redu, da si ti divljenja vrijedna i neupitna junakinja. I nemoj počinjati, poznajem te, s preispitivanjem jesi li pogriješila, je li on stvarno prava osoba... Đavao – čije ime dolazi od diàballo (onaj koji dijeli) – ima u tome svoje prste. Želi razdijeliti. Nas od sebe samih, od Boga i od osobe kojoj smo prisegnuli vjernost. Ti nisi pogriješila, a nije ni on. Radi se o tome da je prihvaćanje naša karizma, a vođenje i uzdržavanje njihova – piše Miriano u svojoj ženskoj knjizi za samopomoć koju smo prvu predstavili, a nakon nje slijedi „Oženi je i umri za nju“.