EVANGELIZACIJA IZ NUŽDE ILI CVJETNICA GRAĐANA 2. REDA

Znamo da ima raznih vrsta evangelizacije, među kojima se zacijelo najčešće spominje reevangelizacija ili nova evangelizacija. I jedna i druga upućuju na novo buđenje crkvenog, tj. vjerskog i duhovnog života. Oživljavanje starog i zamrlog, tj. traženje neotkrivenoga i buđenje novoga. No, od ovoga tjedna u javnoj uporabi je i termin “evangelizacija u nuždi”. Mogao se susresti na društvenim mrežama dan nakon Cvjetnice, uz fotografiju procesije s palminim i maslinovim grančicama, tipičnu baš za taj blagdan, u zagrebačkoj župi Savica, koja je u javnosti poznata zbog osporavanja gradnje crkve bl. Alojziju Stepincu. Ondje je procesija, sigurno jedina takva u Hrvatskoj, išla, kako je objavila jedna tviterašica, od stambene zgrade (kapele) do škole (crkve). Nazdravlje! Tamošnji vjernici nemaju crkvu, pa se već godinama služe priručnim prostorom škole, koji im služi kao crkva, a sada su, da bi mogli u procesiji ući u “crkvu”, odnekuda morali krenuti pa su za kapelicu izabrali susjednu stambenu zgradu, koja im služi kao pastoralni centar. Kao da smo u najmračnije vrijeme komunizma, kada su vjerske slobode i vjerska prava gaženi do najzadnjih granica! Ta slika procesije iz susjednog haustora u školsku zgradu odaje sliku o nama, tj. u našem društvu ne samo da ne poznajemo i ne uvažavamo elementarne uzuse demokracije, nego smo društvo bez duše, srama i savjesti. Gradnja crkve na Savici zapela je nakon akcije ratoborne građanske inicijative, koja je sve učinila da zagadi javnost i spriječi gradnju crkve na Savici pod izlikom da će nestati park za djecu. Uzalud su bili svi argumentirani demantiji, usporedbe brojki i nacrta, jer je vrijedio glas bučnijeg i agresivnijeg. No, ti bukači, koji su svoju mržnju najviše istresali na društvenim mrežama, nisu neki nepoznati ljudi. Ma ne, to su susjedi upravo onih ljudi koji su ove nedjelje zamislili da im je haustor neke zgrade kapelica, a školska zgrada crkva. I sigurno su ih gledali s prozora dok s grančicama u ruci prelaze s jedne strane ulice na drugu. Jesu li uživali ili bili sućutni, njima na savjest. Ima u toj slici i nekih evanđeoskih podudarnosti, povezanih upravo s blagdanom Cvjetnice, no situacija s Crkvom na Savici (ovdje je Crkva namjerno velikim slovom jer se misli na puk Božji, a ne na crkvu kao građevinu) paradigma je stanja općenito u našem društvu, koje ne samo da je zarobljeno starim ideološkim i svjetonazorskim podjelama, nego kao da nema ni trunku želje ozdraviti i napraviti iskorak iz tih podjela. Procesija od zgrade do škole razotkrila je mračnu stranu savjesti svih onih koji žele Crkvu vidjeti samo u sakristiji. Tj. još bolje u haustoru, kao na Savici, koja je ogledni primjer međuljudskih i susjedskih odnosa u ovoj zemlji, jer se radi o ljudima koji žive jedni tik do drugih i dijele isti životni prostor. A koji su, kao što je pokazala ova “evangelizacija u nuždi”, građani drugoga reda.