KREŠO DOLENČIĆ
Uvijek smo pozvani podijeliti nesreću, poraze i dugove, a dobre su stvari samo za elitu
“Od srca bih želio da ova predstava prestane biti smiješna i potrebna. A elementarna nepogoda zvana Agrokor isto je tako nastajala dok se cijela država bavila istospolnim brakovima, ćiriličnim pločama, natjecanjem čija je vjera veća...”
Danas je vrhunska glumačka umjetnost moći s pozornice nasmijati publiku, kaže redatelj čiju ćemo novu predstavu vidjeti 21. travnja Teško je danas pronaći razloge za smijeh i veselje. Baš u takvim vremenima teatar ima iscjeliteljsku ulogu. Stoga je vesela vijest da Krešimir Dolenčić u Kerempuhu režira “Narodnog heroja Ljiljana Vidića”, komediju Zorana Lazića, po kojoj je snimljen istoimeni film, a koji je za scenu adaptirala i dramatizirala Ana Tonković Dolenčić.
Ustaše, četnici, partizani, hipsteri... Tito, Nazor, starlete... Tko nije gledao film Ivana Gorana Viteza, vjerojatno ne može shvatiti što to radite u Kerempuhu. Kako mu objasniti?
Zapravo vrlo jednostavno: to je predstava o apokrifnom životu jednog anonimnog narodnog heroja, Ljiljana Vidića, koji vihorom Drugog svjetskog rata putuje kroz prostor i vrijeme svega onoga što je to vrijeme tada nosilo. Groteskno, burleskno, paradoksalno, apsurdno, smiješno i žalosno je što su to gotovo iste teme kojima se manipulira i danas, nastojeći popuniti radne memorije ljudi najrazličitijim gadarijama, kako bi što manje bili svjesni sebe i vremena u kojem žive.
U sadašnjem trenutku, nazovimo ga Agrokor-trenutkom, kao da su i vječni hrvatski prijepori ne temu partizana i ustaša pali u drugi plan. Jeste li zakasnili s predstavom?
Od srca bih želio da smo zakasnili i da netko napiše da nas više ustaše, četnici, “di si bio ‘41.”, “tko ti je bio deda” ne zanima. Bilo bi sjajno da odjednom više nema kretenskih grafita, da na utakmicama nema debilnih skandiranja, da se majice s poglavnicima i sličnim smećem prestanu prodavati, da nestanu profesionalni antifašisti i prikriveni rasisti. Da jednom riječju ta predstava prestane biti smiješna i potrebna. A ova je elementarna nepogoda, zvana Agrokor, isto tako nastajala dok se cijela država bavila istospolnim brakovima, ćiriličnim pločama, natjecanjima čija je vjera veća i slično. Eto, to je
upravo dobar primjer kako manipulirati ljudima. Sad je to odjednom problem svih nas. I jest, jer ćemo svi taj dug vraćati. Uvijek smo pozvani podijeliti nesreću, poraz, dugove i žalost, a pozivnice za dobre stvari unaprijed su određene za elitu. U međuvremenu poigrajmo se na livadi kad nam bace loptu – partizani, ustaše, nacije, nogometni klubovi, sve što se može iskoristiti za kvalitetno nasilje. Cijeli taj hranidbeni lanac donio nam je kroz povijest samo patnju, a nekolicini moć i novac. Pa hajdemo se tome svemu smijati u kazalištu.
Ta je priča svojevrsno poigravanje i izrugivanje s brojnim povijesnim klišejima. Postoji li mogućnost da to netko krivo razumije, kao što je primjerice pogrešno bio protumačen plakat za “Fine mrtve djevojke” u Gavelli?
To i jest naš problem, vječno durenje i krivo razumijevanje svakog pokušaja da se bude duhovit i ironičan na vlastiti račun. Koliko smo se spremni smijati sebi samima, toliko možemo i te energije otpustiti. To začahureno pravovjerje, pripadnost vlastitom uvjerenju koje od ljudi čini njegove sluge, dogme koje pršte sa svih strana, ta zatucanost i galama zaustavljaju svaki pokušaj izlječenja. I siguran sam da će se naći krivih tumača ovoga ili onoga u predstavi, ali bez brige, svi su zastupljeni. Upravo sam završio rad na Brechtu, “Mutter Courage”, koliko tek tu ima strašnog cinizma i istine. Ljiljan Vidić suprotnost je tome. Ali sa sličnim gađenjem prema istim temama. Zapravo mi pada na pamet zanimljiv scenarij: svi se uvrijede i napišu zajednički proglas u kojem protestiraju da ih se u predstavi izruguje i da im se onemogućava kvalitetan međusobni govor mržnje...
Naravno, film i kazališna scena dva su posve različita medija. Koje su prednosti, a koje mane kada film postaje živo teatarsko tkivo?
Radio sam predstave koje su ujedno bile i filmski predlošci, ili tekstove koji su ekranizirani. Nedavno smo Ana i ja u ZKM-u napravili uspješnog Sherlocka Holmesa, koji je poznatiji kao filmski junak. Osobno me to nikada nije opterećivalo. Golema je razlika, ali u kazalištu se često volim poigravati filmskim jezikom. Toga i u ovoj predstavi ima dosta. Ali to ne znači da bih znao snimati film.
Kerempuh zadnjih nekoliko sezona inzistira upravo na hitovima koje smo već gledali kao filmove, pa i vi ste radili superpopularnu “Krletku”. Što je po vama razlog da upravo ti i takvi naslovi privlače publiku?
Rijetke su danas dobre kazališne komedije. Doista vrlo rijetke. S druge strane svako malo pojavi se neka super uspješna filmska komedija. Razlog tome leži i u prirodi komedije same: smijeh proizašao iz apsurda svakodnevice. A kakva je? Svi smo na pet mjesta dnevno, mijenjamo nekoliko uloga svaki dan. Ljudi sami sebe izmišljaju, kadriraju, produciraju, montiraju... Zato je taj “realizam” filmske komedije moguć. U kazalištu se pak u verbalnom svijetu jednog kadra, zapravo totala koji gledamo iz gledališta, zahtijeva puno veća vještina. Mislim da je vrhunska glumačka umjetnost danas moći s pozornice nekoga nasmijati. A “Krletka” je klasična kazališna komedija koja je doživjela dvije ekranizacije. Osobno mi je jako žao da film nije snimljen po “Čudu u Poskokovoj Dragi”.
Filip Detelić je novi Tito, no po kojem ste ključu u Kerempuhovu glumačkom ansamblu našli ostale junake? I koliko su pritom bili važni pjevanje i ples?
Predstava je takva da uopće nisam tražio glumce koji fizički nalikuju predlošcima. U predstavi sudjeluje 15 glumaca i četiri plesača. Svi oni igraju 48 uloga i promijene 70 kostima. To mogu samo vrhunski uvježbani i talentirani ansambli, a Kerempuhov to sigurno jest. Pjevanje i ples i te kako su prisutni u “Krletki” i “Čudu”, a “Ljiljan Vidić” samo nastavlja niz.
U ovom trenutku hrvatski je teatar u ekspanziji, a za to su u prvom redu “krivi” novi značajni tekstovi poput “Tri zime”, “Ljudi od voska”, dramatizacija “Črne mati zemle”. Istodobno, vi na ADU imate novu klasu glumaca za koju kažete da su odlični. U svjetlu tih činjenica kakva nam je budućnost teatra?
Sa svojim studentima radio sam “Mutter Courage” Bertolda Brechta, rijetko izvođen tekst rijetko izvođena pisca. To je žestoka antiratna drama s vrlo zahtjevnim songovima, koju je devet studenata pete godine glume svladalo bez problema. Hrvatski je teatar u ekspanziji, ali ja se nikada nisam slagao sa svim mogućim dežurnim pesimistima i pljuvačima po našem kazalištu. U svakom trenutku u Hrvatskoj se moglo vidjeti nekoliko sjajnih predstava svih žanrova: dječjih, lutkarskih, plesnih, glazbenih, opernih, dramskih. Napokon smo možda počeli sebe malo više cijeniti, cijeniti i pratiti svoje umjetnike. Budućnost teatra uvijek vidim optimistično. Znam da se kazalište može napraviti ni iz čega, bilo gdje i bilo kada. Važan je samo taj početni impuls, potreba, razgovor, zajedništvo, želja za okupljanjem, za ritualom. No, što se tiče budućnosti sustava kazališta: financiranja, vizije, odnosa prema kulturnim potrebama ljudi, tu sam pesimističan. Sustav će se uvijek pobrinuti da ima važnijih stvari, poput onih o kojima govori Ljiljan Vidić.
A kakva je budućnost svih onih mladih koji upisuju glumu? Gdje će svi oni glumiti?
Ovisi s koje se strane gleda statistika. Određeni postotak glumaca koji diplomira nikad se ne bavi tim poslom, neki ostaju u kazalištu na drugi način, neki se zapošljavaju u ansamblima, rijetki žive od vlastitih produkcija, neki igraju u sapunicama... Na žalost puno mladih glumaca nema posla. Ali gluma je rizik. Kazalište je rizičan posao. Ponekad te žele, ponekad ne žele. To smo izabrali. Malo talenta, malo sreće, a ostalo je rad. Pa neka je to misao vodilja svakome tko želi upisati glumu: ništa nisi napravio kad si primljen. Ništa nisi napravio ni kad si primljen u neki ansambl. Napravio si točno onoliko koliko ti vrijede zadnje dvije-tri uloge. Sve ostalo su snovi. Predivni, doduše...
Ljudi svaki dan odigraju pet uloga, sami sebe izmišljaju, kadriraju, produciraju, montiraju... Gluma je rizik, kazalište je rizičan posao, ali izabrali smo ga i ja u njega čvrsto vjerujem