Pamtit ćemo ga kao gospodina Fulira, ali nikad se nije fulirao
Odigrao je 3766 predstava, snimio 137 filmova, potpisao 26 režija te osnovao i 30 godina vodio Teatar u gostima
Zbog svojih roditelja odmalena je bio okružen intelektualcima poput Ranka Marinkovića, Bratoljuba Klaića, Borisa Papandopula…
Ožalošćena obitelj, prijatelji i kolege okupili su se jučer u zagrebačkom HNK kako bi se oprostili od legendarnog glumca Relje Bašića koji je preminuo u subotu u 88. godini života. U kazališnoj dvorani, Bašićevu drugom domu, dočekale su ih udovica Koraljka te Reljine kćeri Nina i Nika. Umire čovjek, uloge ostaju, kazala je intendantica zagrebačkog HNK Dubravka Vrgoč, govoreći o Relji Bašiću koji će ostati poznat kao jedan od najvećih hrvatskih kazališnih, televizijskih i filmskih glumaca. Dodala je kako je kazalište smatrao većim od života te kako je punih trideset godina vodio svoj Teatar u gostima, koji je izveo čak 4213 predstava u 340 mjesta u Hrvatskoj i inozemstvu.
Bio je pomoć i podrška
Od svojeg glumačkog partnera i prijatelja oprostila se i Mirjana Bohanec, umirovljena prvakinja Opere HNK. Jedva susprežući suze, pogledala u Reljinu sliku i drhtavim glasom prisjetila se studentskih dana kada je s divljenjem gledala glumčev rad. – Dragi Relja. Dozvoli da danas govorim o tebi kao o prijatelju. Kao o dijelu naših života. Bio si mi pomoć i podrška u mojim prvim glumačkim istupima. Sjećam se kako smo snimali jednu ljubavnu scenu, a ja sam bila jako nervozna... sva sam se preznojavala. Nakon trinaestog pokušaja, poludio je i viknuo: “Daj se, mala, saberi!” Zapamćen je kao Fulir, ali se nije fulirao! – ispričala je pjevačica i glumica koja je u filmu “Tko pjeva, zlo ne misli” igrala Anu Šafranek. Akademik Boris Senker imao je nezahvalan zadatak sažimanja bogatog glumčeva života od djetinjstva u poznatoj glazbenoj obitelji do karijere u kojoj je odigrao 3766 predstava, snimio 137 filmova, potpisao 26 režija te osnovao i vodio putujuće kazalište Teatar u gostima. Brojnih etapa svojeg bogatog života u svojem se posljednjem intervjuu za Večernji list prisjetio i sam Relja Bašić. Razgovor smo vodili prije nekoliko godina u njegovu domu u Ilici. Tada već teško pokretan, oporavljao se od loma bedrene kosti i napuknuća zdjelice. Prestao je glumiti što mu je bilo, kazao je, neizdrživo. – Ne samo da mi fali gluma, fali mi kontakt s kazalištem. Živim na stometarskoj distanci od Gavelle, HNK-a, Komedije i ZKM-a, a nemam pojma što se u njima događa. Ne poznajem te mlade glumce osim što ih vidim u lošim situacijama u tim beskrajno tužnim i razočaravajućim sapunicama – govorio je tada Relja otpuhujući duge dimove cigareta pa nastavio uspoređivati svoje i današnje vrijeme: – Pratim s tugom što se događa u mojoj profesiji. Znate, uvijek su me zvali “novinomanom” jer sam veliki konzument tiska i radio i televizijskih informacija. Divim se talentiranim glumcima poput Renea Medvešeka i zgrožen se pitam, primjerice u njegovu slučaju, pa koliko li on mora raditi i za kako kratke repertoarne angažmane!? Mi smo jednu predstavu igrali i po 140 puta, a današnji glumci samo po 15, kakav gubitak vremena. Odlazak moje generacije, koju je odnijela smrt, iščupala me iz mogućnosti kompariranja i komentiranja onoga što sam cijeli život vrlo predano i ambiciozno radio. Prije je sve bilo drukčije – govorio je Bašić.
Dašak pravog glamura
A to prije, mislio je na 60-e, 70e, pa i 80-e godine prošlog stoljeća kada se u Zagrebu osjećao dašak hollywoodskog glamura, koprodukcije su cvale, a Relji se, uvelike, zahvaljujući tečnom govorenju francuskog, njemačkog, talijanskog, engleskog i slovenskog jezika, doslovno nudila međunarodna karijera. No, ni njemu od početaka nije išlo sve glatko. Prvu uspješnu ulogu ostvario je kao đak II. klasične gimnazije u ozbiljnoj Plautovoj predstavi “Menehmi”, ali Dramsku akademiju nije lako upisao. – Kao klinac i mladić bio sam potpuno urbana “degeneracija” jer u svojoj obitelji ja sam već peta generacija pravih Zagrepčana. Moj pradjed je bio arhitekt, sagradio je dvije crkve i dva dvorca u današnjoj Hrvatskoj. Majka mi je bila diplomirana glazbenica i pedagoginja i osnivačica glazbene škole koja i danas nosi njezino ime, Elly Bašić. Predavala je glazbu i na Kazališnoj akademiji koju je osnovao Branko Gavella.
Bio sam uvijek okružen intelektualcima poput Ranka Marinkovića, Bratoljuba Klaića, Borisa Papandopula… To mi je imponiralo, ali bilo ujedno i hendikep. Naime, od osnutka Akademije ja sam bio peta generacija studenata, ali i prvi Zagrepčanin koji je uspio proći sve prijemne ispite. Smatralo se da se u Zagrebu ne govori dobar štokavski i bio sam smrtno ljubomoran na Vanju Dracha koji je došao iz Slavonije i govorio jezik koji nije imao nikakve seljačke konotacije. Ni on ni Fabijan Šovagović nisu se mučili s tim korektnim hrvatskim kao što sam se morao ja – ispričao je.
Snimao s velikanima
I uspio je, i to ne samo u tadašnjoj Jugoslaviji. Snimao je s veličinama poput Richarda Chamberlainea, s Francom Nerom, Peterom Ustinovim, Emmom Thompson… S Marcelom Mastroiannijem 1957. snimio je “Kruh i sol”, svoj prvi film izvan Hrvatske. Marcelo ga je učio igrati kanastu. Toliko su bili prisni. Prijateljstvo s Richardom Burtonom, s kojim je igrao u “Sutjesci”, imalo je za njega posebnu težinu, a glumački angažmani doveli su ga i u društvo s Keithom Richardsom, gitaristom Rolling Stonesa s kojim se upoznao 1969. u Slovačkoj, gdje je s tadašnjom Keithovom suprugom Anitom Pallenberg snimao film “Michael Kohlhaas”, a poznati rocker glumio je Reljina slugu!
On nije bio samo dio hrvatskog nego i europskog kazališta. Prelazio je liniju koja dijeli teatar od života DUBRAVKA VRGOČ Intendantica HNK Zagreb Kao što New York ne bi bio isti bez Woodyja Allena, a Pariz bez JeanPaula Belmonda, Zagreb ne bi bio isti bez Bašića IVICA BULJAN Ravnatelj Drame HNK Bio je u svakom pogledu dobar, sjajan i velik čovjek... Svaki je posao odradio pošteno, do kraja, s vjerom u ljude MIRJANA BOHANEC-VIDOVIĆ Prvakinja Opere HNK Prijateljevao je s Emmom Thompson, Richardom Burtonom i Keithom Richardsom