NOVI RUSKI PRITISAK NA HRVATSKU
‘90-ih smo vas naoružali, S-300 isporučili ste SAD-u i sad ga još nećete platiti
Ruski veleposlanik Azimov sastao se sa Zvonkom Zubakom kako bi uskladio popis oružja koje je Rusija isporučila Hrvatskoj Nakon što je Mesić na suđenju izjavio da je S-300 dan SAD-u, Azimov zaprijetio međunarodnim skandalom
Hrvatska je 1997. odlučila da neće kompletirati sustav te je pokušavala naći kupca. Zainteresiran je bio Iran, no to je zaustavio SAD
To što je veleposlanik Ruske Federacije u Zagrebu Anvar Azimov, koji je prije dva mjeseca žestoko pritisnuo hrvatsku Vladu i najavio da će se s Agrokorom dogoditi kaos, sada ostao u sjeni zbivanja s Agrokorom – ne znači da nije aktivan. Ovih je dana pozvao u veleposlanstvo na razgovor Zvonka Zubaka, hrvatskog biznismena koji se bavi trgovinom oružja, koji je u vrijeme Domovinskog rata bio u grupi koja je putem njihove tvrtke Winsley Finance Limited bila glavni opskrbljivač Hrvatske oružjem. U cijelosti je bila riječ o naoružanju ruskog podrijetla pa je Azimov zvao Zubaka da mu sačini popis sveg oružja koje je preko Rusije od 1992. pa sve do 1997. godine stizalo Hrvatskoj. Azimov se, naime, očito i dalje ljuti na Hrvatsku, na njezinu geopolitičku opredijeljenost, a ne paše mu sada, čini se, ni način na koji hrvatski premijer Andrej Plenković rješava problem Agrokora, za rješavanje kojeg su jako zainteresirane i dvije ruske državne banke.
Godinama nezainteresirani
U razgovoru sa Zubakom Azimov je kazao da je Rusija razočarana ponašanjem Hrvatske te da bi se Hrvati trebali podsjetiti tko ih je u vrijeme međunarodnog embarga naoružavao i spašavao. Stoga je i zatražio popis svih isporuka. Izgledno je da Rusija zna što je tih godina isporučivala zaraćenoj Hrvatskoj, no trebala im je i dodatna potvrda. U popisu, koji je u posjedu Večernjeg lista, navode se goleme količine tog naoružanja. Na popisu je i znameniti raketni sustav S-300 PMU koji je dijelom bio isporučen Republici Hrvatskoj uoči Oluje i koji je potom bio poslužio kao psihološka kočnica zračnim snagama SR Jugoslavije da ih odvrati od intervencije tijekom Oluje. Sustav, prema tvrdnjama Zvonka Zubaka, nikada nije otplaćen pa on još od 2001. vodi sudski proces u kojemu traži isplatu, povrat ili nagodbu. Sve hrvatske vlade od tog su procesa bježale te su se ufale u beskonačan sudski proces. No, ta nonšalantnost sada bi Hrvatskoj mogla zakomplicirati život. Javna je tajna da je sustav, čini se 2004., otišao iz Hrvatske te da je dan na uvid najzainteresiranijima – SAD-u i Izraelu. Kako nije bilo nikakvih čvrstih potvrda o tome, Rusija se sve ove godine pravila da je se to ne tiče. No sada, barem kako se može iščitati iz akcije Anvara Azimova, Rusija bi naglo mogla postati zainteresirana za postavljanje pitanja Hrvatskoj – gdje se nalazi raketni sustav koji smo vam isporučili!? Azimov jest pokrenuo tu akciju, koja bi mogla rezultirati novim pritiskom Rusije na Hrvatsku, no odluka o pokretanju “neugodnih pitanja” ipak nije na njemu, nego na njegovoj središnjici u Moskvi.
Božićni kontakti
Činjenica je, međutim, da je Rusija devedesetih godina prošlog stoljeća jako zadužila Hrvatsku i to u vrijeme kada joj je bilo najgore. Zubaka je, kao suvlasnika tvrtke osnovane na Kanarskim otocima, iza koje se tada krilo 20-ak osnivača, raznih poslovnih ljudi iz Engleske, Finske, Kanade, Švicarske, Češke, Njemačke, tada u razgovorima u Zagrebu angažirala hrvatska strana da pokuša nabaviti oružje koje drugi dobavljači nisu uspijevali nabaviti, a to se uglavnom odnosilo na borbene zrakoplove, helikoptere, razne protuavionske i protuoklopne rakete. Prvobitna je ideja bila da se za nabavu trgovci obrate SAD-u. I prvi kontakti, između Božića i Nove godine 1991., pokazivali su da Amerikanci žele pomoći. Jedan od savjetnika za obranu tadašnjeg predsjednika SAD-a Georgea Busha seniora došao je u Zagreb i izgledalo je da će RH dobiti zrakoplove (remontirane F-15). No, nekoliko tjedana poslije Zubaka je savjetnik pozvao na sastanak u Pariz i rekao mu da si SAD, nažalost, “ne može dopustiti kršenje embarga”. No, ponudio je za RH drugo rješenje i kazao da će pomoći u tome da svoje vojne potrebe Hrvatska riješi preko Rusije te je dao kontakt prema tajnim agentima Finske koji su u
to vrijeme imali najbolje izgrađene odnose s ruskim generalima. U Hrvatskoj su bili jako sumnjičavi prema ovom aranžmanu jer je vladalo mišljenje da su Rusi povezani sa Srbijom i da od tog posla neće biti ništa, nego da će Rusi pokupiti novac, a neće nam isporučiti ništa. Zubakov Winsley u akciju kreće sa svojim novcem i slijedi odlazak u Moskvu, preko Finske. Tamo su dogovoreni detalji, a kada je posao odobrio i ruski predsjednik Boris Jeljcin, počela je prva, oprezna isporuka dva transportna helikoptera Mi-8.
Pad jednog Antonova
Kako je prelet preko drugih zemalja, posebice Mađarske, izazivao previše pozornosti, ubrzo je dogovoreno da će se oružje prevoziti golemim civilnim ruskim transportnim zrakoplovima AN124 (Antonov) i IL-76 (Iljušin). Rusi su rekli da će zbog kontrole leta to teško ići jer će svi znati da to nisu civilni letovi i da će najteže biti tijekom preleta Mađarske, gdje su bili američki Awacsi, koji su nadzirali zračni prostor Jugoslavije te su se Rusi pribojavali da će im prisilno prizemljiti zrakoplove. Zubak je, međutim, s partnerima otišao na sastanak s tadašnjim glavnim tajnikom NATO-a Manfredom Wernerom, što je rezultiralo da svi ubuduće “zažmire” na ruske transportere koji su nosili oružje za RH. I iz vojne baze 200-tinjak kilometara istočno od Moskve počeli su redovito polijetati veliki ruski transporteri. Od 1992. pa sve do 1997. iz Rusije je za RH organizirano oko 160 letova s po u prosjeku stotinjak tona oružja. Počeli su stizati i toliko nam potrebni MiG-ovi 21, koji su bili remontirani i stari deset do 12 godina. Transportnim zrakoplovima pak počele su pristizati tisuće granata raznih kalibara, stotine protuoklopnih lansera tipa “Fagot” s pripadajućim raketama te streljivo, rakete i bombe za naše borbeno zrakoplovstvo. Ruski transporteri letjeli su kroz zračni prostor Mađarske. Kada su Antonovi i Iljušini ulazili u hrvatski zračni prostor, uglavnom noću, ruski piloti obično su “primijetili” neki tehnički kvar te su tražili od zagrebačke kontrole leta hitno slijetanje na neki obližnji aerodrom. Uglavnom su ih upućivali u zračnu luku u Puli, u manjem broju slučajeva na aerodrom na Krku. Hrvati su se toliko izvježbali da su goleme zrakoplove uspijevali noću isprazniti za samo četiri sata. MiG-ovi 21 i borbeni helikopteri MI-24 prevoženi su kamionima u Zagreb u remontni zavod na Plesu i sastavljani, što je bilo moguće jer su Rusi uz eskadrile isporučili i remontne stanice, alate, rezervne motore i dijelove. Za potrebe obuke naših pilota na “letećim tvrđavama” helikopterima Mi-24 stigli su i ruski instruktori koji su za šest mjeseci obučili sve naše pilote. Posredstvom Rusa tada su Hrvatskoj prodane 54 letjelice, dakle dvije eskadrile MiG-ova 21, transportno-helikopterska eskadrila i 11 borbenih helikoptera Mi-24. Sve to naoružanje pristiglo je po vrlo pristojnim cijenama, MiG-ovi su stajali oko 700 tisuća dolara po komadu, leteće topovnjače MI-24 između 1,5 i dva milijuna dolara, a kalašnjikovi su, primjerice, stajali oko 140 dolara. Operacija koja je rezultirala sa 160 letova transportera odvijala se pod kodnim imenom “Pero”, a pri tome je jedini gubitak bio pad jednog An-124 iznad Irana, pokraj grada Kamrana. Neslužbeno, avion je bio oboren raketom, a stradala je cijela 16-člana posada čije su obitelji od Winsleya dobile odštetu.
Kopiranje tehničkih shema
Pred kraj 1994. u Hrvatskoj je već oformljena grupa vojnika i časnika koja je krenula na obuku za prihvat najmodernijeg raketnog sustava S-300, od kojeg i sada strepe sva ratna zrakoplovstva. Godine 1995. počinju pristizati dijelovi sustava koji može rušiti sve letjelice na visinama od 20 metara do 27 kilometara te na udaljenosti od 200 kilometara. Svi protagonisti slažu se da u Hrvatsku nikada nije stigao kompletan sustav. Zubak i njegovi partneri govorit će da je isporučeno oko 80% sustava (osim komandnog modula s glavnim radarima), dok će razne MORHove službe u kasnijim sudskim postupcima govoriti da je stiglo od 25 do 40% sustava. Zubak je uvijek isticao da je RH ostala dužna oko 200 milijuna američkih dolara. Svi se opet slažu da je u RH stiglo šest lansirnih rampi sustava (na transportnom vozilu ZIS), svaka s po četiri cilindra, dakle ukupno 24 rakete. Kasnije je sustav razdvojen, lansirne rampe bile su spremljene u Puli, a cilindri s 24 rakete u Kerestincu pokraj Zagreba. Kada je na vlast došao premijer Ivo Sanader, gotovo da je izbio međunarodni skandal jer su Rusi još tada načuli da su Hrvati dopustili Amerikancima i
Izraelcima uvid u tehnologiju i, još gore, kopiranje tehničkih shema sustava. To je bilo skandalozno jer je tako omogućen uvid u sve tajne ruske vojne tehnologije, koja se pokazala nadmoćnom u odnosu na američke Patriote. Koliko se može razabrati iz raznih izvora koji u anonimnosti znaju komentirati ovaj tajan posao, Hrvatska je još 1997. odlučila da neće kompletirati sustav te je idućih godina pokušavala naći kupca. Bio se zainteresirao Iran, no isporuku je spriječio SAD. Kasnije se zainteresirala i Turska, koja je ovim sustavom željela odgovoriti na činjenicu da je Grčka preko Cipra kupila S-300. Ti poslovi nisu realizirani pa se sustavu gubi trag 2004., kada je sva oprema navodno ukrcana na brod u Rijeci i navodno otplovila u pravcu SAD-a. U RH je potom raspušten 1. raketni divizion 205. raketne brigade RS S-300, kojim je zapovijedao Vilko Klasan.
Zatvoriti aferu nagodbom
Nakon te 2004. službena Hrvatska pravila se kao da o sustavu ništa ne zna, dok se na sudu u Zagrebu već 16 godina vodi spor vezan za plaćanje sustava. Koliko je bilo čudesno što ga je RH uopće dobila još 1995., dovoljno govori podatak da su ga Kinezi uspjeli nabaviti tek 1999., a Iran tek prošle, 2016. godine. Taj sustav danas vrijedi znatno više nego sredinom 90ih pa se može čuti da su ga Iranci platili oko 700 milijuna američkih dolara. Zubak je još lani u razgovoru za Večernji list predvidio da će se, pokaže li se ikada da taj sustav više nije u RH, a on je, u međuvremenu, sucu izjavio da od RH neće tražiti nikakvu odštetu ako mu ona vrati sustav S-300 u izvornom stanju – postaviti pitanje kako država njega može obeštetiti? Zubak i sada kaže da su on i njegovi partneri i dalje spremni ili na povratak sustava, jer imaju i kupca, ili na svaku drugu nagodbu s hrvatskom državom. Njegovi su odvjetnici tražili još 2005. i 2006. da u sudski zapisnik uđe da se zabrani otuđenje sustava S-300 iz RH. Zubak je stekao dojam da je sada i sud, pa čak i DORH koji ovdje zastupa interese RH, sve bliži stavu da će se ova afera morati zatvoriti nagodbom. Do sada su sve hrvatske vlade nakon 2000. ostavljale problem S-300 u naslijeđe onoj idućoj vladi. I sada bi se moglo dogoditi da i ruski S-300 stiže na naplatu Plenkovićevoj Vladi.