Otišao je književnik među sportskim perima, britki i lucidni bard iz Vugrovca
Židak je jako volio Dinamo, euforično slaveći pobjede i kataklizmički doživljavajući poraze. I prozivao sve koji su Dinamo razbaštinili
Na posljednjoj stranici Magazina Jutarnjeg lista slika je svijeće na vjetru. Toliko je puta znao napisati da “ničija ne bu gorila do jutra”. Odavno je pao mrak na Maksimirsku šumu, ali njegova akrobacija perom će tako nedostajati svake subote. Otišao je Tomislav Židak, rođen 1953. godine, književnik među sportskim novinarima, duhoviti, britki, lucidni, emotivni dečko iz Vugrovca. Nakon Bajde Vukasa, sigurno najpoznatiji stanovnik tog simpatičnog mjestašca pokraj Zagreba. Prije nekoliko dana nas je napustio gospon Fulir (Relja Bašić), na Veliki četvrtak gospodin Tomo, nesuđeni kazališni redatelj, koji je živio kao Franjo Šafranek (Franjo Majetić). I često je Židak zapravo želio pobjeći u “Abesiniju”. Daleko od korumpiranih sportskih djelatnika, tajkuna, belosvjetskih lupeža koji su zatrovali hrvatski sport. Pamtim prvo zajedničko putovanje u Trappenkamp na sjever Njemačke na Dinamove pripreme (1995. godine). Kao “naturščik”, upijao sam svaku riječ, svako slovo. Zapamtio sam zauvijek njegovu poštapalicu “Kaj će narodu istina”. Pamtit ću i spačku kada su mi, kao okorjelom antialkoholičaru, legendarni fizioterapeut Dinama Josip Čačković i Tomislav Židak stavili viski u kolu: – Mali, ne buš nikad veliki novinar ak ne buš dobar dio života provel na šanku. Tamo ćeš nešto saznati, u redakciji nema nikoga osim nadobudnog urednika. Iako je uglavnom lijegao s pijetlovima svako jutro bi u Maksimir došao uredno obrijan, s blokom i olovkom, gladan prave informacije. Uvijek je želio biti prvi, radoholičar, koji je kao nitko prije zapravo živio za novinarstvo. Koliko puta smo se zezali da bi “prodao vlastitu mater” samo da dođe do ekskluzive, motivirajući nas, njegove učenike i sljedbenike, da ponajprije volimo, a onda izgaramo za profesiju koju smo izabrali. Židak je bio osebujan i po tome da je pisao o životu koji je živio, nerijetko kritizirajući samoga sebe, ali i supruge, rodbinu i prijatelje. Imao je i svoje nogometne ljubimce (Kranjčar, Prosinečki), slab je bio na Ivana Balića, a najviše je prostora posvetio Miroslavu Ćiri Blaževiću i Zdravku Mamiću. Jako je volio Dinamo, euforično bi slavio pobjede, kataklizmički doživljavao poraze. Pamtit ću zauvijek njegov razgovor s majkom sjajne rumunjske gimnastičarke Nadie Comaneci u trenutku kada je padao Ceausescuov režim, izvještavanje iz francuskog zatvora Luyines kod Aix-en-Provencea gdje se nalazio Miroslav Blažević te reportažu s engleskim huliganima na Sardiniji 1990. godine. Dvojica od trojice najvećih umjetnika s perom u hrvatskom sportskom novinarstvu su nas napustila. Prvo Darko Draženović, moj prvi urednik, perfekcionist, načitani znalac, i sada Tomislav Židak, literarni uzor i dugogodišnji suputnik. Ostao je Neven Bertičević, kojega su također nagrizle godine, u čiji sam se opus kao srednjoškolac do ušiju zaljubio! Ima još jedan, taj vraški dobro piše, ali premalo. Probudi se, Kruška, sada kada je Tomo zaspao...