Transfer ruskog S-300 s atašeom SAD-a dogovarala i Željka Antunović
Dopis američkog veleposlanika Ralpha Franka 2003. Donaldu Rumsfeldu otkriva da je rusko oružje Washingtonu obećalo čak dvoje hrvatskih ministara obrane SAD se zainteresirao za raketni sustav kako bi buduće generacije aviona učinio imunima na ruske S-300
Wikileaks objavio dokument prema kojem su Jozo Radoš i Željka Antunović obećali, ali ne i omogućili, isporuku S-300 američkoj vladi
Tema “Večernjeg lista” u kojoj je objavljen popis oružja ruske proizvodnje koje je Hrvatska nabavljala u ratu 90-ih godina prošlog stoljeća i dalje izaziva brojne reakcije u RH, službene Moskve, a naročito u susjednoj Srbiji. Jedan od najintrigantnijih dijelova te priče je onaj o nabavi tada, a i sada, najubojitijeg protuzrakoplovnog i proturaketnog sustava današnjice – ruskog S-300. Tada, početkom 1995., to je bio prvi takav sustav koji je napustio teritorij bivšeg Sovjetskog Saveza, pa je odmah postao ultimativno važan svima koji su željeli zaviriti u rusku tehnologiju. Posebno je uvid u tajne tog sustava zanimao SAD, jer je želio otkriti kako to da je S-300 toliko nadmoćniji od njihova raketnog sustava Patriota koji ruši zrakoplove, rakete i ostale letjelice.
“Akvizicija S-300”
Hrvatska taj sustav nikada nije kompletirala, a 2004. mu se, prema pričama svjedoka, gubi trag. Kako već 16 godina traje i sudski proces u kojemu trgovac oružjem Zvonko Zubak traži plaćanje sustava ili nagodbu s državom, svjedoci poput bivšeg predsjednika Stjepana Mesića svjedočili su da je sustav bio uskladišten u RH sve do dolaska Vlade Ive Sanadera, koji je Mesiću, navodno, između redaka kazao da više nije u RH, nego da je završio u SAD-u. Željka Antunović oštro je reagirala na objavu te teme kazavši da je Zubak u RH uvezao samo gomilu starog željeza i opasne pirotehnike te da je sustav isplaćen. Dodala je da valja pitati Sanadera gdje je završio. O transferu S-300 iz Hrvatske, međutim, dokumente je objavio i Wikileaks, odnosno povjerljivi dopis američkog veleposlanika, tada Ralpha Franka, koji 23. studenoga 2003. obavještava “SecDef”, američkog ministra obrane Donalda Rumsfelda, uoči njegova dolaska u RH, dokle je stigla “akvizicija S-300”. Frank piše u Washington da su tadašnji “zadnji hrvatski ministri obrane (Jozo Radoš i Željka Antunović) obećali, no još nisu omogućili, isporuku S-300 američkoj vladi”. Spominje da je “hrvatski sustav nekompletan, ali vrlo poželjan”. Frank dodaje da je ministrica obrane “Antunović usko surađivala s našim vojnim atašeom u organizaciji transfera tog sustava vladi SAD-a, ali je ostala bez političke potpore i vremena i prije no što su parlamentarni izbori zaustavili transfer”. Frank Rumsfeldu objašnjava da su “dijelovi sustava namijenjeni za korištenje američkom ratnom zrakoplovstvu radi isprobavanja i vrednovanja budućih generacija zrakoplova”.
Svjedočio i Hebrang
Spominje i da je aktualan spor između Vlade RH i nabavljača oružja Zvonimira Zubaka oko vlasništva nad S-300 te da je proces na sudu “zaključan”. Frank izlaz iz te situacije, koja očito ne odgovara američkoj želji za transfer S-300 u SAD, vidi u “obilaznom rješenju”. Ustupanje posjedovanja, a ne vlasništva, moguće je obilazno rješenje za Vladu RH, piše Frank. Prijepis tog dokumenta iz 2003. objašnjava zapravo sve – za S-300 zainteresiran je SAD kako bi buduće generacije zrakoplova učinio imunima na ruske S-300. Hrvatski ministri obrane, dakle Radoš i Antunović, sigurno ne bez znanja premijera (Račana), dogovarali su isporuku sustava SAD-u. Slaže se to i s pričom da je sustav “nestao” 2004., u vrijeme Vlade I. Sanadera. Večernji saznaje da je o sporu oko sustava na sudu svjedočio i Andrija Hebrang, koji je 1998. bio ministar obrane, te kazao da mu je bilo poznato da je dio S-300 isporučen, te da sustav nije plaćen. On je taj dug stavio u skupinu “neprioritetnih plaćanja”, s obzirom na to da nije imao svu dokumentaciju. Sjeća se, što je jako zanimljivo, da S-300 nije bio uveden u popis oružja kojim raspolaže OS RH! No, Hebrang potvrđuje da je internom provjerom saznao da je isporučeno 70% sustava. Dodao je da kompletiranje sustava nije bilo prioritet jer je rat završen. Hebrang je tako potvrdio da je Zubak isporučio 70% sustava i da nije plaćen, nego je dug “zaleđen” jer Hebrang nije imao svu dokumentaciju. Dug je još zaleđen, premda je za S-300 očito nađeno “obilazno rješenje”, pa više i nije u RH.