Sve više Hrvata odlazi na ispovijed
Taj fenomen odlaska na ispovijed prisutan je posebice kod mladih jer se u ovo vrijeme pesimizma i beznađa svi želimo osjećati zaštićeno, smireno i sretno “Koliko li je samo osoba plakalo u ispovjedaonici. I proteklih sam dana to doživio, suze poteku”
Pod utjecajem globalizacije, sve prisutnijeg relativiziranja vrijednosti i sadržaja vjere, gubi se mnogo toga, pa i spoznaja o važnosti ispovijedi Posljednjih godina, a osobito ove, u uskrsno vrijeme povećan je broj osobnih ispovijedi vjernika u Crkvi, pa su tisuće i tisuće njih čekale u redu. – U Hrvatskoj je već dulje vrijeme uočljivo raspoloženje pesimizma, besmisla i beznađa. U ljudima to izaziva osjećaj neizvjesnosti i nesigurnosti. A svi se želimo osjećati zaštićeno, smireno, sigurno, sretno. To je ljudima sasvim prirođeno. Još smo kao djeca naučili da puno duhovno ispunjenje daje Bog, a da je najljepša i najčišća veza s njim nakon sakramenta pomirenja. Uskrs je najveći kršćanski blagdan, može se očekivati da će se potreba za sjedinjenjem i potpunom pripadnosti Bogu dogoditi baš za taj blagdan. Otuda sve više ispovijedi – tumači nam dominikanac p. Anto Gavrić, potvrđujući da je taj fenomen najviše prisutan kod mladih.
Duhovna higijena
– Pred njima je tek život i ne nižu im se velike perspektive, pa je potreba za zaštitom i sigurnošću još istaknutija. Sve intenzivniji rad s mladima u Crkvi i sve više sadržaja njima prilagođenih, rezultira time da sve veći broj mladih dobro poznaje svoju vjeru i dobro zna što je u temelju ispovijedi. Kvalitetne su to ispovijedi, ozbiljan pristup, temeljito suočavanja sa samim sobom, traženje smisla i Božje blizine, promjena načina života, obraćenje, život po vjeri, nasljedovanje Isusa Krista. A i oni mladi koji se uglavnom nakon krizme odmaknu od Crkve, najčešće se ipak u nekom dijelu života vrate jer znaju gdje će, bez obzira na sve što su činili, ponovno biti prihvaćeni, dobrodošli. I proteklih sam dana ispovijedao neke koji su se udaljili od Boga i žele se ponovno vratiti Bogu. Dirljive su te ispovijedi i za mene svećenika – kaže Gavrić, dodajući da sve češće ljudi dolaze i na životne ispovijedi te da je sama ispovijed „susret sa sobom i susret s Bogom, posredstvom svećenika“. – Tada vjernici posvješćuju i prosuđuju svoja djela i nedjela za razdoblje koje su prošli. Iznose ono što ih tišti, što im je na srcu. Važno je u trenucima ispita savjesti biti istinit prema samome sebi. Posvijestiti si, pokajati se, zatražiti oprost, odreći se grijeha. Neki na ispovijedi samo nabroje grijehe, a nekima je potreban razgovor, objašnjavanje situacije zbog koje su počinili grijeh, traže i savjet, rješenje kako izaći iz situacije koju proživljavaju. Nekima je vrlo neugodno dolaziti na ispovijed, boje se ili se srame, a nekima je redovita duhovna higijena. Neki osjećaju potrebu ispovijedati se češće, neki rjeđe – kaže o. Gavrić, objašnjavajući kako je pod utjecajem intenzivne globalizacije, sve prisutnijeg relativiziranja svih vrijednosti pa onda i sadržaja vjere, gubi se mnogo toga, pa tako i spoznaja o važnosti ispovijedi u kršćanskom životu. – U zapadnoj Europi to je posebno vidljivo. Ispovijedi nisu posve iščezle, barem prema mojem iskustvu djelovanja u Švicarskoj, Njemačkoj i Francuskoj, kao i na hodočasničkim mjestima. I to ovisi dosta o svećeniku, župniku. Ako svećenik pokazuje da ispovijed nije važna i ne želi vjernicima pomoći da ponovno otkriju ljepotu i snagu toga sakramenta, ispovijed nestaje iz života pojedinca i zajednica. Vidio sam u Švicarskoj mlade svećenike koji su u svojim župama strpljivo odgajali i mlade i stare za sakrament pomirenje, i ljudi su dolazili na ispovijedi. Često sam ispovijedao na francuskom – komentira trend smanjenja ispovijedi u Europi o. Gavrić, dodajući kako su npr. u Međugorju ispovijedi važan dio hodočasničkog hoda. – Ljudi dolaze iz cijeloga svijeta i bez obzira na njihove vjerničke potrebe i navike, ispovjednička su im vrata svima otvorena. Jedan mi je profesor teologije u miru s jednog europskog sveučilišta, koji redovito dolazi ljeti na odmor u Hrvatsku, rekao da nekoliko posljednjih godina uvijek ode i u Međugorje, na ispovijed. U Međugorju je doživio ljepotu individualne ispovijedi. A desetljećima se prije nije ispovijedao – kaže on.
Čudesan sakrament
– Ispovijed čovjeku može promijeniti život. Koliko li je samo osoba zaplakalo u ispovjedaonici. I proteklih sam dana to doživio, suze poteku. Nije se to dogodilo voljom svećenika u ispovjedaonici, nego zahvatom Božjim. Svećenici su pritom tek Božje oruđe koji svojom vjerodostojnošću mogu biti kvalitetni posrednici, poticatelji i nadahnitelji, kako u ispovjedaonici, tako i izvan nje. Razumljivo je da je čovjeku nelagodno pred svećenikom izreći svoje grijehe, posebno kada se na ispovijed nije išlo mjesecima, godinama, desetljećima. Ali čudesan je to sakrament – kaže o. Gavrić.
Neki na ispovijedi samo nabroje grijehe, a nekima je potreban razgovor, objašnjavanje situacije zbog koje su počinili grijeh, traže i savjet, rješenje ANTO GAVRIĆ dominikanac