Postoji mjesto gdje se dinamovci i hajdukovci nikada ne posvađaju
Ako je predsjednik kluba dinamovac, onda je tajnik obavezno hajdukovac
U Slavoniji, gdje su nakon Drugog svjetskog rata uglavnom dolazili ljudi iz Dalmacije, Like i Zagorja, ima puno navijača plavih i bijelih Od Slavonije do Dalmacije navijačka pripadnost često je bila isključiva i presudna u odabiru imena kluba, jedno je vrijeme u hrvatskom nogometu pored onog splitskog živjelo još 17 Hajduka, odnosno još 15 Dinama uz zagrebački. No u Cretu živi klub koji je pomirio nogometne strasti. Suživot Hajduka i Dinama ipak je moguć. Barem u jednom malom selu nadomak Valpova koje su između dva svjetska rata nastanili doseljenici iz Zagorja, Dalmacije i Like.
Bez dogovora pa – Hajdin
Kada je u Cretu prije skoro pola stoljeća osnivan nogometni klub, pola sela željelo mu je nadjenuti ime Hajduk, druga polovina Dinamo, naginjao je svako na svoju stranu. Da ne bi završilo na velikoj svađi, tada 22-godišnji Ante Buljubašić koji se netom vratio iz vojske ponudio je solomonsko rješenje kojem se nitko prije, a ni poslije, nigdje nije domislio, a koje je u Cretu uspjelo zadovoljiti obje strane. Uzeo je prva tri slova imena Hajduka i prva tri slova imena Dinama i tako je nastao Hajdin! Čak su i klupske boje odabrane kako se nijedna strana ne bi osjećala prevarenom – plava i bijela. U sportskom centru “Ivan Dinjar”, nazvanom po za mnoge najboljem nogometašu Hajdina u povijesti koji je život izgubio u prometnoj nesreći svega godinu dana nakon osnutka kluba, dočekao nas je kum klupskog imena. Ante Buljubašić dobri je duh kluba, u Hajdinu je bio igrač, pa trener mlađih kategorija, tajnik, predsjednik... Zahvaljujući njemu, u vrijeme kada je bio načelnik mjesta, Hajdin danas i ima klupske prostorije. Je li vaša navijačka pripadnost presudila da se klub nazove Hajdin, a ne Dinhaj? – Nisam žestok navijač, samo sam želio da budu zadovoljni i jedni i drugi, da svi u selu budemo složni – objašnjava Buljubašić, pritom ne otkrivajući svoju navijačku sklonost, kako je diplomatski davne 1968. skovao ime klubu. – Mnogi od nas igrali su tada u Habjanovcima, Koški i Bizovcu i da ne bismo igrali po drugim selima, a imali smo parcelu u svome selu, otišli smo u šumu donijeti stative, “zasadili” ih i registrirali klub – vraća se Ante Buljubašić u prošlost. Odmah su dogovorili i prvu utakmicu koja zamalo i nije odigrana zbog više sile i vojne intervencije tadašnjeg SSSR-a u
1968. GODINE u Certu, malom slavonskom mjestašcu, osnovan je klub s posebnim imenom – Hajdin
bivšoj Čehoslovačkoj. – Dosta nas je tada bilo pozvano u rezervu pa smo jedva skupili jedanaest igrača za prvu utakmicu protiv Ladimirevaca. Izgubili smo 4:2, a oni su nam do danas ostali najveći rivali – objašnjava.
Nema netrpeljivosti
U krhkoj podjeli moći u klubu oduvijek se pazilo na balans. – Organizacija se uvijek gleda po klupskom ključu. Prvi predsjednik je bio dinamovac, potpredsjednik hajdukovac, tajnik dinamovac, blagajnik hajdukovac... Od skupljanja ulaznica pa nadalje uvijek se išlo da bude jedan-jedan. Tako je do danas – objašnjava Buljubašić. Navijačka obojenost nikada nije išla na štetu kluba, slogu neće narušiti čak ni zajedničko gledanje utakmice Dinama i Hajduka. – Netrpeljivosti nikada nije bilo. Mi čak skupa idemo navijati kada igraju Hajduk i Dinamo. Sjećam se, jednom su se u Zagrebu uplašili što su na istom mjestu pomiješani hajdukovci i dinamovci, bojali su se nekog incidenta, no objasnili smo kako smo iz istog sela i kako nama to ne smeta – smije se. Hajdin je oduvijek bio ljubimac Creta, pogotovo u početku kada je nogometni teren bio i jedino mjesto okupljanja u selu. – U selu tada nije bilo ni gostionice ni trgovine pa su nam mještani, kada bi završila utakmica, donosili pića, vina, hrane. Cijelo je selo živjelo za taj klub i bilo na utakmici. Nisu išli čak ni krave ni svinje hraniti, već su znali od kuće donositi stolce i postavljati ih uz teren kako bi gledali utakmicu. To je do tada bilo nešto novo. Nema toga muškarca u Cretu koji nije bio članom Hajdina, DVD-a ili KUD-a – ponosno će Buljubašić. Ta ljubav prema klubu ostala je i kod onih koji su trbuhom za kruhom odlazili u dijasporu. – Našim ljudima u Švicarskoj i Njemačkoj nije bilo teško pomagati klub, čak je jedno vrijeme svatko uzeo po dva-tri igrača i financirao ih. Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2011., Cret Bizovački imao je 604 stanovnika, a danas ih je još i manje. Slavonija je, nažalost, sve praznija.
U selu nije bilo niti jedne gostionice, trgovine, sve se događalo na našem igralištu