Je li teško zamisliti da Plenković i Cerar riješe gužve na granici? Pa u igri su milijarde eura...
Jednostavno, valjda po zakonu statistike, već dulje je toliko dobrih turističkih vijesti za Hrvatsku da je moralo uslijediti i nešto loše. A gužve viđene protekli, uskrsni vikend doista ne slute na dobro. Ako na granici nastaje kolaps tijekom vikenda zbog stotinjak tisuća turista, što će tek biti kad ih nagrne dva, tri ili pet puta više?! Danas nitko nigdje ne želi ništa čekati ni minute dulje nego što je navikao, a pogotovo kad se zaputi na godišnji odmor koji je, povrh toga, iščekivao dugih 11 mjeseci. Kolone od kakvih smo se odvikli viđene su prvo 7. travnja već u prvim satima nakon odluke o postroženju graničnih konotrola u većini zemalja EU. Sasvim dovoljno da se ugostitelji i hotelijeri s druge strane Schengena, u Sloveniji i Italiji, ponadaju da će dio njihovih građana odustati od ručkova i izleta u Istri, a možda i od ljetovanja u Hrvatskoj, u korist, dakako, vlastita turističkog terena. Brojke, pri tome, ni za njih ni za nas nisu zanemarive. Slovenija i Italija spadaju u top-tržišta za hrvatski turizam; iz Italije nam na odmor dolazi nešto više od 1,1 milijun turista, a iz Slovenije čak 1,3 milijuna. Vjeruje se da su već ovaj posljednji, uskrsni vikend neki doista iz opreza propustili izlet u Hrvatsku kako ne bi zaglavili u kolonama. Domaći turistički radnici, pogotovo istarski ugostitelji, na to su računali, svjesni da nitko neće riskirati izgubiti koji sat na granici zbog jednog ručka. Problem se, međutim, pokazao širim. Svako čekanje ozbiljno komplicira posao i autobuserima. Rasporedi se prilagođavaju kako broju autobusa tako i vozačima, koji mogu biti za volanom samo određeni broj sati i nije isto ako se nakon isteka tog vremena nađu na odredištu ili tek na pola puta, usred kolone na nekoj granici. O samim putnicima odnosno gostima da i ne govorimo. Recimo, grupa tajlandskih industrijalaca, koja je pretprošli tjedan bila na turističkoj turi autobusom Budimpešta, Zagreb, Bled zasigurno ne bi rado ponovila slično iskustvo.
Španjolskih 75 milijuna
Prvo su zapeli na Goričanu, gdje se, za peh, nakratko pokvario i skener za pregled putovnica, a onda, na izlasku iz Hrvatske, i na Bregani. Na dvije granice čamili su ukupno punih šest sati... Slične scene reprizirat će se vjerojatno već za Praznik rada, kada, recimo, put Jadrana tradicionalno kreću Slovenci u velikom broju. U cijeloj priči iznenađuje jedino hladnokrvnost domaćih turističkih vlasti. Ministar turizma lakonski ocjenjuje da se pojačana kontrola putnika na graničnim prijelazima odnosi i na druge članice EU i ne očekuje da bi to moglo narušiti ovogodišnji turistički promet. U Hrvatskoj turističkoj zajednici, pak, još su, koliko se zna, daleko i od pomisli da eventualno u suradnji s europskim autoklubovima dodatno informiraju motorizirane goste ili provedu neku sličnu akciju. Jesu li svi, uljuljkani dobrim vijestima s većine emitivnih tržišta, presigurni i misle da sezonu 2017. zaista više ništa ne može pokvariti? Nikoga ne kopka ni najmanji crv sumnje? Činjenica jest da Hrvatska već nekoliko sezona uspješno kapitalizira svoju poziciju sigurne turističke destinacije, a već je početkom ove godine bilo jasno da se i u ovoj godini može računati s novim rekordima. Prošla godina s oko 14 milijuna stranih gostiju i deviznim prihodom od 8,6 milijardi eura, sve ukazuje, može biti nadmašena za desetak posto. Pa čak i da takvu projekciju ništa ozbiljno ne ugrožava, zar posao dobrih domaćina nije i da se pobrinu kako bi moguće putne neugodnosti bile što manje? Pogotovo što čak 88 posto hrvatskih turista, prema posljednjem istraživanju Instituta za turizam iz 2014., dolazi upravo cestama. Dakako, uspješan turizam ne čini samo ono što poduzima resorno ministarstvo. U priči s postroženim graničnim kontrolama posla ima za više Vladinih resora, uključujući ministarstva unutarnjih poslova i prometa, ali i za samog premijera. Ne bi li to mogla biti tema zbog koje će, u dobroj vjeri i u potrazi za mjerama koje bi objema stranama olakšale posao, zajedno sjesti predsjednici vlada Hrvatske i Slovenije? Teško zamislivo? Argument su milijarde turističkih eura, od kojih se dio slijeva i u slovenski proračun. Mnogi turisti iz dalekih zemalja, naime, često na jednom putovanju posjete više zemalja, a kad su u ovom dijelu svijeta to najčešće uključuje upravo Hrvatsku i Sloveniju. Politika može napraviti čuda. Naravno, kako u pozitivnom, tako i u negativnom smislu. Za hrvatski turizam je, koliko mi sami često nezadovoljno gunđali, globalno gledano odradila solidan posao. Prema velikom istraživanju s početka ove godine IPK World Travel Monitor, među 500.000 ispitanika iz 60 zemalja, naša je zemlja svrstana u društvo s prvom Kanadom te Švicarskom, Australijom, skandinavskim zemljama, Austrijom, Poljskom, Portugalom i Nizozemskom, među najsigurnije zemlje svijeta. Koliko je, pak, politika snažan alat i što može učiniti turizmu ovih dana ponovo demonstrira i Turska, koja je prema istom istraživanju rangirana na sam vrh liste nesigurnih zemalja svijeta. Dok turski predsjednik Reçep Tayyip Erdoğan, zamalo jedno stoljeće nakon što je osnovana moderna Turska, slavi referendumski rezultat koji po europskim mjerilima tu zemlju udaljava od modernog i naprednog, za tamošnji turizam nervoza samo raste. I bez toga su, doduše, kola turskog turizma već vozila nizbrdo. Razdoblje strelovitog uspona, u kojima je turizam te zemlje s oko deset milijuna gostiju u 2000. dospio do čak 42 milijuna u 2014., završilo je još 2015. Politička nestabilnost i teroristički napadi Tursku su samo u 2016. koštali više od deset milijuna izgubljenih turista, a Erdoğan je već predreferendumskom kampanjom u europskim metropolama navukao nove antipatije prema svojoj zemlji. Neraspoloženje turskih predstavnika bilo je više nego vidljivo u prvim mjesecima ove godine na velikim turističkim sajmovima u Europi. S jednom praktički izgubljenom turističkom godinom iza sebe, u veljači i ožujku su se morali suočiti s time da Europljani u 2017. i dalje masovno zaziru od mogućnosti da za odmor izaberu njihovu zemlju. Erdoğanova se politika, pritom, posebno odbojnom pokazala za Nijemce, gdje su minusi početkom 2017. u odnosu na prethodnu godinu iznosili i više od 40 posto. To je, pak, udarac koji malo koja turistička zemlja može bezbolno podnijeti. Veliki europski putnici Nijemci, naime, malo gdje nisu najbrojniji strani gosti. Turistička velesila Španjolska, recimo, ugošćava ih godišnje više od deset milijuna i od Nijemaca su ondje brojniji samo Britanci, kod nas s 2,3 milijuna Nijemci drže prvo mjesto, a u Turskoj, gdje ih se prije krize odmaralo oko 5,6 milijuna, također su najbrojniji. “Manji su problem oni koji su već bili na odmoru u Turskoj, oni će nam još i doći, ali nema načina da privučemo one koji su mislili prvi put posjetiti Tursku. Oni odustaju od te ideje, odlažu to za neka druga vremena...”, opisuju turistički radnici Turske gorku realnost s kojom se mjesecima suočavaju. Slične brige more, dakako, i egipatske te tuniske turističke domaćine, čije su zemlje također visoko, u društvu s Izraelom, Jordanom, Marokom, Francuskom, Saudijskom Arabijom i SAD-om,
Uspješan turizam ne čini samo ono što poduzima resorno ministarstvo. Ne bi li stroža kontrola na granicama mogla biti tema zbog koje će, u dobroj vjeri i tražeći mjere, zajedno sjesti hrvatski i slovenski premijer? Teško zamislivo?
na spomenutoj listi nesigurnih destinacija. Stotine milijuna izgubljenih turističkih noćenja samo su dio ceha koji te države posljednjih godina plaćaju zbog nesigurnosti, terorizma i ratova u susjedstvu. Od svega se najviše okoristila Španjolska, koja je skočila sa 68 milijuna stranih gostiju u 2015. na gotovo 75 milijuna stranih posjetitelja u prošloj godini. Nitko nije zlurad i španjolski se turistički radnici, uostalom kao i naši, “pravdaju” da im dobro ide zato što dobro rade svoj posao. Skloni su, međutim, prešutjeti da su Turska, Tunis i Egipat samo tijekom prvih šest mjeseci prošle godine knjižili manjak od četiri-pet milijuna turista. Neki od njih su zastrašeni, istina je, odustali od velikih putovanja i izabrali provesti odmor u svojoj zemlji, ali velika većina (po)tražila je zamjenska odredišta.
Zaokret prema Aziji
Upravo im je Španjolska mogla ponuditi najsličniju viziju odmora, a čak je i Hrvatskoj lani, bez masovnog all inclusivea, resorta ili cijena-pozivnica, uspjelo privući milijun stranaca više nego u sezoni 2015. Svima je jasno da idila za turističku industriju ovog dijela svijeta, u kojoj Španjolska, Portugal, Hrvatska i Grčka bilježe skokovit rast broja gostiju i noćenja i manje-više mirno dočekuju sezone oslanjajući se na pozitivan sklop izvanjskih okolnosti, neće zauvijek trajati. Što kad se Turska, Egipat, Tunis, koji su na vrhuncu turističke slave, zahvaljujući odličnim cijenama i klimi, bili apsolutno bez konkurencije za milijune Europljana, vrate u arenu punom silinom? Nitko od onih koji uživaju povlastice trenutačnog rasporeda turističkih snaga na Mediteranu ne daje na velika zvona kako se priprema za taj dan. Neki jednostavno ne otkrivaju karte, a neki čekaju da ih netko drugi podijeli, pa da vide čime raspolažu. Turistička branša, inače, procjenjuje da do toga ima vremena još dvije-tri sezone. Iako, nezahvalno je išta prognozirati. Činjenica jest da se danas brzo živi, pa i brzo zaboravlja, ali neuralgičnih je točaka, nerazriješenih konflikata, nepravednih politika i nestabilnih političara toliko da ćemo možda i dulje od dvije-tri godine svjedočiti starim krizama i novim zapletima. Kako god, domaće su turističke vlasti, za razliku od premlakog tretmana problema gužvi na granicama, u ovom slučaju izabrale aktivniji, promišljeniji pristup. Ministar Gari Cappelli prilično je dalekovidno, praktički već u prvim tjednima mandata, jasno naznačio da se hrvatski turizam dugoročno ne bi smio oslanjati isključivo na europska tržišta. Najavio je snažan iskorak prema azijskim zemljama. Konkretni potezi, doduše, u međuvremenu nisu uslijedili, ali teško je i bilo očekivati da se tektonske promjene u promociji počnu pripremati dok je čelni čovjek nacionalne promidžbene organizacije na odlasku. Direktor Hrvatske turističke zajednice Ratomir Ivičić je, naime, u ostavci, a natječaj za njegova nasljednika u toku. No, to i nije pitanje s kojim se može zakasniti zbog nekoliko mjeseci odgode. Sa samom orijentacijom prema novim tržištima i gostima, koji nam i sad već pomalo dolaze, pak, teško se može pogriješiti. Samo je Kina, recimo, prema podacima iz 2015., svijetu dala 120 milijuna turista. Te su godine Kinezi na putovanja potrošili 104,5 milijardi dolara, a omiljena odredišta su im bile okolne azijske zemlje. Međutim, Francuska, Italija, Švicarska i Njemačka već su se ugurale u prvih 10 destinacija za kineske turiste. Respektabilne su i za domaći turizam zanimljive brojke i u drugim azijskim zemljama. Iz Japana, primjerice, prošle je godine u inozemstvo putovalo 17 milijuna ljudi, iz Južne Koreje nešto više od 19 milijuna, a i potencijal Rusije je puno veći od mršavih stotinjak tisuća turista koliko ih je lani Hrvatska ugostila. Pridobivanje novih turista nije jednostavan zadatak. Radi se o ljudima drukčijih kultura, navika, očekivanja i ugostiti ih i ugoditi im bit će velik zalogaj za sve u turizmu. U međuvremenu, bi li se netko, osim deklarativno, mogao malo više posvetiti banalnim prometnim gužvama?