HRVATSKA JE S-300
IPiše: DAVOR IVANKOVIĆ 22 godine nakon završetka Domovinskog rata još uvijek smo suočeni s brojnim tajnama vezanim uz taj ratni sukob. Godinama su se hrvatski vojni i ostali povjesničari sukobljavali oko toga je li taj rat trebao trajati gotovo pet godina ili je mogao završiti za godinu dana? Kada se sagledaju činjenice oko jedne od temeljnih stvari svakog rata, oružja i naoružanja s kojima se taj rat vodi, jasno je da se rat, istina, mogao voditi tek godinu dana, pa i manje, ali s posljedicom da bi, jako vjerojatno tada Hrvatska ostala “skraćena” za trećinu svog teritorija. Ili nešto manjim gubitkom, svejedno, ali da je morala ratovati s oružjem koje je posjedovala na početku rata, 1991., sigurno je da ne bi uspjela osloboditi cijeli teritorij i vojno stati na međunarodne granice. Oni koji su dovoljno stari da pamte kako je ranih devedesetih nabavljano oružje, sjetit će se da se na početku osnovno naoružanje, dakle puške i pištolji, nabavljalo i po cijeni deset puta višoj od komercijalne. Osvajanjem niza kasarni i skladišta bivše JNA, istina, Hrvatska je uspjela i na početku rata doći do respektabilnog “teškog” naoružanja, desetaka tenkova, topova, čak i streljiva i granata za to oružje, no to je bilo nedovoljno za poduzimanje većih oslobodilačkih akcija. S druge strane stajala je Armija znatno bolje naoružana. Kako je zavladalo crno tržište, hrvatski državni vrh brzo je shvatio da, bez obzira na to što je bio proglašen UN-ov embargo na uvoz oružja za sve zaraćene strane (!), Hrvatska neizostavno, jer je to pitanje opstanka, mora kanalizirati većinu nabava oružja koje su se različitim privatnim i švercerskim kanalima slijevala u Hrvatsku. Već tijekom 1991. uspostavljen je sustav nabave oružja putem nekoliko većih međunarodnih grupa trgovaca oružja, a u kasnijim godinama nabava se čak dogovarala s nekoliko država voljnih riskirati i slati u RH veće količine kvalitetnog “teškog” naoružanja. Jedna od najvećih grupacija tih trgovaca bila je i Winsley Finance Limited, poduzeće osnovano na Britanskim Djevičanskim otocima, u kojemu je, pokazalo se, na sreću jedan od suvlasnika bio i Hrvat Zvonko Zubak. Ta je tvrtka, koristeći se svojim utabanim vezama uspjela povezati se s vlastima i, važnije, generalima bivšeg Sovjetskog Saveza, sada već nove Rusije. Za te su veze od početka znali i ostali međunarodnopolitički igrači, a SAD je čak pomogao da se uspostave te veze, kao što je poslije, godinama “žmirio” kada su krenuli transferi oružja iz Rusije u ratnu Hrvatsku. Putem te tvrtke, kako je nedavno objavio “Večernji list”, u ratnim godinama, čak i u dvije poratne godine, u RH je stiglo, procjenjuje se čak oko 16.000 tona raznog naoružanja. Uglavnom je oružje stizalo iz Rusije, ponešto iz bivših država Sovjetskog Saveza, ali sve i uz suglasnog ruske strane. Glavni način transporta bili su letovi velikih ruskih transportnih zrakoplova “Antonov” i “Iljušin”, koji su na 160 letova nosili po, u prosjeku oko 100 tona oružja i slijetali većinom u zračne luke udaljene od ratnih sukoba, onu u Puli i na Krku. Tim noćnim transportima stigle su dvije eskadrile MiG-ova 21, dvije eskadrile Mi8 i Mi-17 helikoptera, eskadrila Mi-24 borbenih helikoptera, stotine protuoklopnih i protuzračnih lansera s tisućama raketnih projektila, deseci milijuna raznih metaka, tisuće raketa i granata raznih kalibara. Iz Južne Amerike, u brodovima stizale su i haubice 155 mm, deseci tisuća jurišnih pušaka i ostalo naoružanje. Tijekom rata, hrvatska je strana dobivala i dio (oko 20%) oružja koje je iz nekih islamskih zemalja stizalo Armiji BiH, a putem hrvatskih brodskih i zračnih luka.
Reakcije iz Rusije i Srbije
Premda je sve bilo obavijeno velom tajni, hrvatski su mediji često pisali o ovim nabavama, no jake reakcije izazvalo je, prvi put i međunarodne, zadnje pisanje “Večernjaka” o ovim temama. Na iznošenje cjelovitog popisa ruskog oružja koje je Hrvatska nabavila devedesetih, osvanule su trenutačne reakcije predstavnika Ruske Federacije. U desetak dana njihovi su predstavnici četiri puta službeno reagirali i demantirali tvrdnje iz tih napisa u Večernjaku. Prvo je reagirao ruski veleposlanik u Zagrebu Anvar Azimov, koji je demantirao da je s trgovcem oružja Zubakom “usklađivao” popis oružja, a sve zato da se Hrvatska “podsjeti” tko joj je priskočio upomoć kada je to najviše trebala. Nakon toga reagira i rusko ministarstvo vanjskih poslova, koje te tekstove naziva “provokacijama” i “izmišljotinama”. Nakon toga reagirao je i ruski ambasador u Beogradu Aleksandar Čepurin, koji također demantira da je Rusija opskrbljivala RH oružjem tijekom rata, ali naglasak stavlja na “zavjeru” iz RH kako bi se pokvarili tradicionalni i bratski odnosi Srba i Rusa. U jednakom tonu tada opet reagira ministarstvo vanjskih poslova Rusije ponavljajući da su tekstovi u hrvatskim medijima namijenjeni kvarenju i rušenju odnosa Srbije i Rusije te da nisu oružje 1991. i 1992. (?) isporučivali i kršili embargo. De facto je ruska diplomacija optužila Hrvatsku da protiv nje vodi “hibridni rat”, što jest zanimljivo s obzirom na to da se upravo Rusiju u Europi proziva kao najvećeg “izvoznika” hibridnog rata, dakle onog gdje se rabe razne dezinformacije. Očito se