DA ODVRATI SRBIJU OD INTERVENCIJE

geopolitika na ovim prostorima izmijenila, pa je i samo pisanje o ruskom oružju koje je spašavalo Hrvatsku tijekom rata ugrozilo geostrateške interese Rusije. Naročito što se tiče Srbije. Zanimljivo je da su, pak, najjače reakcije na otkrivanje ove trgovine oružjem zabilježene u susjednoj Srbiji, gdje je tema bila danima hit. Iz reakcija srbijanske javnosti moglo se shvatiti kako je za nju činjenica da je RH uglavnom ruskim oružjem izvojevala pobjedu u ratu te da je to oružje stizalo ili izravno iz Rusije ili uz njezino odobrenje, predstavljalo velik šok. Odnosi Srba i Rusa, barem što se tiče srbijanske strane, uvijek su bili mitskog karaktera o nerazdruživom bratstvu (slično poput mita o hrvatsko-njemačkom odnosu), tako da je otrežnjenje bilo bolno. Stoga su i poduzete reakcije iz Rusije koje jamče zadržavanje tog bratskog odnosa spram Srbije. U toj je priči trebalo samo objasniti da današnja i Jeljcinova Rusija iz devedesetih i nemaju puno dodirnih točaka te da je tadašnja geopolitika bila potpuno drukčija no sada. Svejedno, sadašnja Putinova Rusija morala je reagirati. Srbijanskoj politici ta je tema, kako se vidi po reakcijama, odgovarala jer se i državni vrh aktivno uključio u komentiranje. Pri tome praveći se nevješt, Aleksandar Vučić čak je, na pitanje novinara kako komentira da RH ima raketni S-300 sustav, kazao kako “to nije igla pa da se sakrije”. Nije Vučić, naime, objasnio kako RH taj sustav više i ne posjeduje, no svejedno srbijanski su mediji zaključili cijelu stvar napisima kako je “sve dogovoreno, Rusija će Srbiji isporučiti S-300”. Taj raketni sustav i jest “medijska zvijezda” svih napisa. Jer, radi se o sustavu koji je i danas ultimativna prijetnja svim ratnim zrakoplovstvima na svijetu, a državama koje ga posjeduju jamči sigurnost s obzirom na to da sustav obara gotovo sve poznate letjelice, rakete i projektile na udaljenostima od 200-tinjak kilometara. Priča o S-300 koji je Hrvatska nabavljala od 1994. do 1996., a pred Oluju ga pokazala i javnosti, što je blokiralo opasnost od intervencije Srbije na strani srpskih pobunjenika, još nije završena. Sustav, koji je isporučio Zubakov “Winsley”, a kaže da je stigao izravno iz Rusije, ne Bjelorusije ili Ukrajine, kako se pretpostavljalo, stigao je nekompletan i nije nikada plaćen. To su činjenice oko kojih se, vidi se prema dokumentaciji raznih državnih institucija RH, kao i iz tvrdnji Zubakove strane – svi slažu. Mišljenja se samo razlikuju o tome je li u RH stiglo 35%, 50%, ili 70% tog sustava. O tome, te oko isplate ili nagodbe se Zubak sudi s RH već 16 godina. Da bi stvar bila zamršenija, svjedoci i dokumenti pokazuju da je raketni sustav napustio Hrvatsku 2004. te da je transferiran u SAD jer su uvidom u S-300 Amerikanci namjeravali “popraviti” svoje nove generacije ratnih zrakoplova. Ta i činjenica da Hrvatska nikad nije platila ni centa za sustav koji je sedam ili osam godina čuvala razdvojenog u skladištima od Kaniže, Kerestinca do Pule glavni je i razlog što ni više od 20 godina poslije afera nije završena. U tom se vremenu pokazalo da je RH još 1997. odlučila da neće kompletirati sustav, a navodno su to prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu “sugerirali” i Amerikanci jer je “rat gotov”. Neki analitičari danas kažu kako SAD-u tada nije odgovaralo da RH s takvim raketnim sustavom isuviše “strši” u odnosu na ostale države u regiji. Problem je bio što Hrvatska nije obavijestila Zubaka i njegove partnere da više ne postoji interes za kompletiranje sustava, a niti je bila voljna vratiti sustav, kako bi ga Zubak i ostali preprodali i tako se naplatili. Sve vlade od 2000. trudile su se jedino da se sudski proces razvuče unedogled, računajući valjda da će Zubak na kraju odustati.

Sporovi na sudu

Kako se država ponašala u tom sudskom procesu, koji još uvijek traje, simbolično govori i izjava bivše ministrice obrane Željke Antunović, koja je sudski proces ovako komentirala: “Uvjerena sam da je sva dokumentacija kojom oni barataju upitna i falsificirana. Doista bih voljela vidjeti suca koji će presuditi u korist švercera oružja, a protiv Hrvatske.” Slično je kazao i drugi ministar obrane Jozo Radoš kada je rekao da su posao oko vraćanja ili plaćanja sustava trebali riješiti oni koji su ga i nabavili. On, kako kaže, nije želio davati novac iz državnog proračuna za nešto što nije imalo ni pravu dokumentaciju. Oko “prave” dokumentacije godinama se sporilo na sudu, a najviše oko originalnog i izvornog dokumenta, dakle ugovora koji (ni)je potpisao pokojni ministar obrane Gojko Šušak. Iz ostalih dokumenta i izjava svjedoka može se nazrijeti kako je izvorna dokumentacija doista skrivana, uglavnom zbog međunarodnog embarga, pa se spominje da sustav zbog toga nije niti prošao, primjerice, carinsku proceduru. O sustavu je riječi bilo još na znamenitim brijunskim sastancima, koji su uslijedili nekoliko dana prije Oluje. Na sastanku Tuđmana s vojnim državnim vrhom 31. srpnja 1995., govoreći o logističkim pripremama akcije, Vladimir Zagorec, zadužen za opskrbu postrojbi, Tuđmana moli da intervenira kod predsjednika Vlade da mu odobri novac jer “od zadnjeg sastanka mi nismo dobili ni jednog centa. Sve ovo u zadnjih šest mjeseci, ministar jako dobro zna, išlo je na riječ, od onih raketa S-300, pa nadalje... ja sam vam zadnji put rekao da je dug bio 70 milijuna dolara, sada je već malo veći. Nije problem, ali barem nešto da damo”, završio je Zagorec. Predsjednik je odgovorio – jasan je problem, i naložio da telefonski pozovu predsjednika Vlade, tada Nikicu Valentića. Ovi transkripti potvrđuju da je odnos trgovaca oružjem iz Zubakova Winsleya i Hrvatske bio prijateljski te da je ta tvrtka svojim novcem financirala nabavu oružja, pa i nabavu S-300, te im već šest mjeseci za to nije ništa bilo plaćeno. Naposljetku je toj tvrtki Hrvatska sve platila osim za S-300. U izvješću RH-Alana iz siječnja 2000. potvrđuje se da je dogovo-