Lijepa naša dežela
Hrvatsku himnu “Lijepa naša” Slovenci su svojedobno pjevali kao svoju, naročito u godinama Prvog svjetskog rata. O tome postoje zapisi u časopisima koji se čuvaju u Kući Šenoa u Zagrebu
Tri su osnovna obilježja nečijeg nacionalnog i državnog suvereniteta – zastava, grb i himna. Znamo kako je od davnina hrvatska zastava sačinjena od tri boje, crvene, bijele i plave, tim redoslijedom, a s vremenom, odnosno režimima, mijenjao se grb smješten na njezinoj sredini. Kao što se mijenjao i sam grb. Himna, međutim, za Hrvate i Hrvatsku već je poodavno ista, “Lijepa naša domovino”, odnosno “Horvatska domovina”. Svatko zna tko ju je spjevao, Antun Mihanović, te tko ju je uglazbio, Josip Runjanin. “Lijepa naša”, osim tih osnovnih činjenica, ima mnogo zanimljiviju povijest. Malo će tko znati da su je koristili i Slovenci. Nedavnim posjetom Kući Šenoa u Zagrebu, pokazan nam je i članak iz novina Novi ilustrovani Dom i svijet, ožujak 1920. godine autora R. F. Magjera u kojem se, uz original teksta himne objavljen u Daniczi Horvatzkoj, Slavonzkoj y Dalmatinzkoj 1835. godine, nalazi i njezin prepjev na – slovenski.
Često su je pjevali
– Časopis je dio arhive Milana Šenoe. Inače je obitelj redovito kupovala Dom i svijet, a Milan je zanimljivije članke, a ovaj je očito smatrao takvim, čuvao. Nije ostavio neku posebnu zabilješku uz ovaj tekst, no nije teško pogoditi zašto mu je bio zanimljiv – kaže Jasmina Reis iz Kuće Šenoa. U tekstu autor analizira objavu Društva za zgradbo učiteljskega konvikta iz Ljubljane pod nazivom “Naši himni” stanovitog Franje Marolta u kojem se kao himna nove Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca razmatra spojenica hrvatsko-slovenačke i srpske himne, gdje je prvo upravo “Lepa naša domovina”, kako je autor navodi, a druga “Bože pravde”. Po tome ispada kako su neki krugovi u Sloveniji bili spremni prihvatiti “Lijepu našu” kao vlastitu himnu. “Braća Slovenci često su pjevali hrvatsku himnu kao svoju, a osobito za vrijeme ratnih godina 1914. i dalje. U ‘Slovenskom narodu’ koji izlazi sada u 53. godištu, registrira to napose nepotpisani člankopisac povodom Vidovdanske proslave 1919. u Ljubljani”, navodi Magjer u tom tekstu iz 1920. godine uz prepjev “Lijepe naše” na slovenskom dakako. Riječ “hitra” u prvom stihu sedme kitice zamijenjena je s “Drava”, u četvrtom stihu iste kitice ime Hrvat zamijenjeno je sa Slovan. Kako znamo iz povijesti, završetak Prvog svjetskog rata donosi raspad Austro-Ugarske Monarhije i stvaranje novih država. Tako i Hrvatski sabor 29. listopada 1918. proglašava Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju s Rijekom posve neovisnom državom te odlučuje o njezinu pristupanju Državi Slovenaca, Hrvata i Srba koja je obuhvaćala Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu te Vojvodinu. Već
1. prosinca 1918. dolazi do ujedinjenja Države SHS s Kraljevinom Srbijom, koja se 25. i 26. studenog 1918. ujedinila s Vojvodinom i Crnom Gorom u jedinstveno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca sa sjedištem u Beogradu. Nakon parlamentarnih izbora 28. studenoga 1920. država je 1921. dobila Ustav, poznat po nazivu Vidovdanski ustav jer je donesen na praznik Srpske pravoslavne crkve, dan Sv. Vida 28. lipnja 1921. – U Ustavu u čl. 2. stoji: “Grb je Kraljevine Dvoglavi Beli Orao u poletu na crvenom štitu. Vrh obe glave Dvoglavoga Belog Orla stoji Kruna Kraljevine. Na prsima orla je štit, na kome su grbovi, srpski: beo krst na crvenom štitu sa po jednim ognjilom u svakom kraku; hrvatski: štit sa 25 polja crvenih i srebrnastih naizmenice; slovenački: na plavome štitu tri zlatne šestokrake zvezde. Ispod toga beli polumesec. Državna je zastava plava, bela, crvena, u vodoravnom položaju prema uspravnom koplju.” U čl. 3. piše kako je službeni jezik Kraljevine SHS srpsko-hrvatski-slovenski, a nigdje se ne spominje nacionalna himna – kaže dr. sc. Ivana Šubic Kovačević, viša asistentica na Odjelu za suvremenu povijest Hrvatskog instituta za povijest, nastavljajući s poviješću hrvatske himne.
Država nije imala himnu
– Jedan od simbola hrvatske državnosti uz grb i zastavu je i naša himna „Lijepa naša domovino“. Danas nacionalna i državna himna hrvatskoga naroda objavljena je prvi put u 10. broju Gajeve „Danice“1835. godine pod nazivom „Horvatska domovina“koju je napisao Antun pl. Mihanović-Petropoljski. U času nastanka bila je samo jedna od rodoljubnih pjesama nastala u ozračju ilirizma, kao izraz preporodnih težnji. Jedanaest godina kasnije, nakon što joj je objavljen tekst, dakle 1846. „Horvatsku domovinu“uglazbio je Josip Runjanin, carski kadet u Glini. Točnije Runjanin je napisao samo melodiju na tekst dok je Josip Wendel harmonizirao napjev za četiri glasa, a profesor Vatroslav Lichtenegger, na zagrebačkoj Učiteljskoj školi, potom Hrvatskom glazbenom zavodu u Zagrebu, na nagovor je svojih đaka napisao aranžman za zbor te je prvi put otisnuta u obliku partiture. O ovoj zavrzlami tko je himnu uglazbio najbolje je napisao Andrija Tomašek u članku „Mit i zbilja“u časopisu „Kaj“. Bilo je i drugih glazbenih varijanti nakon V. Lichtenegger. Popijevka se uređivala za različite zborove muške, ženske, dječje i mješovite zborove, tamburaške i gudačke orkestre, puhačke sastave i drugo – govori dr. Šubic Kovačević. Oko nastanka popijevke u historiografiji su se vodile žustre rasprave, nastavlja. – Vrijeme nastanka popijevke prvi put navodi Franjo Ksaver Kuhač u svom članku u božićnom broju novina “Agramer Tagblatta” 1889. godine. i u novogodišnjem broju revije “Dom i sviet” 1890. U tom tekstu F. K. Kuhač navodi da je pjesma melodizirana 1842., odno- sno 1843. godine. Petar Peleš pak u novinama “Obzor” iz 1910. godine tvrdi da je popijevka prvi put izvedena 1846. u Glini na priredbi tamošnjega Srpskoga dobrotvornog društva, dok Osječanin Gejza Krnic tvrdi kako je popijevka pjevana u Glini 1847. kao podoknica banici Sofiji Jelačić. Tako su se vodile brojne rasprave oko toga gdje je Mihanović ispjevao himnu, u Zagorju ili negdje drugdje, te je li Josip Runjanin napisao glazbu za „Lijepu našu“, ali i zove li se on Josip, Dinko, Franjo ili Ivan, a onda i kada je prvi put izvedena himna uz još mnoga druga pitanja. Odgovore na ta pitanja dali su nam Jelena Očak, Stjepan Sršan, Tomislav Dragun, Berislav Mratinić, Andrija Tomašek, Vinko Nikolić i drugi. Za jubilarne gospodarsko-šumarske izložbe 8. rujna 1891., održane u Zagrebu, Hrvatski pjevački savez priredio je u vrtu bivšeg Zagrebačkog zbora svoj jutarnji koncert. Na koncertu je nastupilo oko 60 pjevačkih društava s oko 700 pjevača. Uz Mihanovićevu „Lijepu našu“, izvedene su pjesme Josipa Badalića „Hrvatska himna“, za koju se smatralo da će postati hrvatskom himnom, potom pjesma Petra Preradovića „Bože živi“te mnoge druge, ali Mihanovićeva „Lijepa naša domovino“službeno je postala himna jer su srdačno podržali svi nazočni – govori viša asistentica iz Hrvatskog instituta za povijest. Dodaje da, ako se osvrnemo i pogledamo prve naše susjede Mađare, Austrijance, Slovence, vidjet ćemo da su i njihove himne dosta slična našoj, te kako određena zajednica prihvaća himnu i oko nje stvara određen kult. Poznato je iz socijalne psihologije da se ideja nacionalnog identiteta – „mi” obično definira u odnosu na neku drugu zajednicu – „oni”. Mi, dakle, ne oni. Naša je zajednica razdvojena od njih i suprotstavljena njima. Pa, ako je tako, kako to da su Slovenci došli do toga da uzimaju u obzir našu himnu kao svoju, a onda i kako to da su neki Hrvati na to blagonaklono gledali? Kako smo doznali od dr. Šubic Kovačević, nova država nije imala svoju himnu. Ideja je bila da se ona stvori od tri himne naroda koji je konstituiraju, Slovenaca, Hrvata i Srba. U to vrijeme najpopularnija slovenska narodna pjesma koja se izvodila gotovo u svakoj važnijoj prilici bila je “Naprej zastava slave!” koju je spjevao Simon Jenko, a uglazbio Davorin Jenko. Autor teksta u “Novom ilustrovanom Domu i svijetu” tvrdi kako nije poznato zašto su Slovenci u nekim prigodama prihvatili Lijepu našu kao niti zašto su Hrvati ovoj pjesmi dali prednost ispred Preradovićeve “Bože živi” koja je bila favorizirana. Tvrdi i kako nije poznato kada je posljednji put izvedena “Naprej zastava slave!”, no tu tvrdnju ne bismo uzimali zaozbiljno jer daljnji tijek povijesti autora opovrgava. Naime, himna je Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca na kraju sastavljena od tri pjesme, upravo od “Naprej!”, “Lijepe naše” te “Bože pravde”. I opet imamo kuriozitet, kako tvrdi i autor teksta, srpsku je Bože pravde uglazbio isti čovjek kao i “Naprej zastava slave!” Davorin Jenko. Povijest dakle zna biti anegdotalna, pa tako ispada kako je srpsku himnu uglazbio Slovenac, a hrvatsku Srbin, što je Josip, odnosno Josif Runjanin rodom bio.
Sve teži položaj
“Dom i svijet” bio je ilustrirani list za zabavu, pouku i vijesti o dnevnim događanjima, javnom i društvenom životu, umjetnosti i znanosti, trgovini i obrtu, glazbi kazalištu i modi. Izlazio je polumjesečno od 1888. do 1923. u Zagrebu. Glavni urednik bio je Stjepan Kugli, poslije M. Lovrenčević, Rudolf Kugli, Vladimir Prestini, Ivo Kugli, M. Ogrizović i dr. Od 1920. do 1923. izlazi pod nazivom “Novi ilustrovani Dom i svijet”. Dakle, dovoljno utjecajan medij da ovakav tekst bude čitan. – Položaj Hrvata u državi bio je sve teži pa je i nezadovoljstvo te otpor toj nametnutoj politici centralističko-unitarističkih i velikosrpskih krugova na čelu s kraljem bio sve jači, kojega predvodi Hrvatska (pučka) republikanska seljačka stranka (H/P/RSS) Stjepana Radića – podsjeća dr. Šubic Kovačević. Moguće je da onda i ovaj tekst treba gledati unutar općih političkih kretanja u tadašnjoj Kraljevini. Autor Magjer pri kraju teksta kaže kako će prije svega valjati “službena izjava braće Slovenaca, pa da se kao himna napusti ‘Naprej’, ako ova u narodu kao takova živi, a prihvaća ‘Horvatska domovina’, a onda konzekventno provesti pjevanje hrvatsko-slovenačke i srpske svuda, kako kod svjetovnih tako kod crkvenih (i u crkvi) zgoda. “Slovenci nisu imali svoju službenu himnu sve do osamostaljenja. U službenim se prilikama, doduše, znala pjevati “Naprej zastava slave!”, ima izvora koji navode kako je tako bilo i neposredno nakon osamostaljenja, no danas je slovenska himna “Zdravljica” koju je napisao France Prešeren, dok je “Naprej!” himna slovenske vojske. Zanimljivo, s obzirom na to da Prešeren nije “Zdravljicu” zamislio kao nekakvu himnu, nego kao pjesmu za vesele prigode, da ne kažemo nakon dobre kapljice. Slovenski povjesničari kažu kako su šanse da se “Lijepa naša” prihvati kao slovenska himna bile jako malene zbog načina razmišljanja slovenskih stranaka koje su redom, osim možda liberalne, mahom bile za autonomiju. Prihvaćanje nečije tuđe himne sasvim sigurno ne bi bilo u skladu s takvim razmišljanjem. Takvih ideja jest bilo, o tome postoje sporadični zapisi, no riječ je uvijek o manjim skupinama ili o specifičnom povijesnom trenutku.
Himna Kraljevine SHS na kraju je sastavljena od triju pjesama: ‘Naprej zastava slave’, ‘Lijepe naše domovine’ i ‘Bože pravde’