Potencijalna blockbuster svirka 2Cellos na albumu s londonskim simfoničarima
Nekoliko novih domaćih albuma pokazuje da taktika suradnji pop-pjevača, a i čelista, s velikim orkestrima ne posustaje. Iako osobno nisam prevelik poklonik takvih suradnji – prije svega koncepcijski, iako uvijek priznajem tehničku razinu izvedbi – kvaliteta i uvjerljivost, dakako, ovise od slučaja do slučaja. A nije slučajno da su se neki od domaćih vokalista odlučili za ovakve pothvate. Dakako, bilo ih je i prije, i u svijetu i kod nas, pa se ne radi ni o kakvoj novotariji, ali ima tu nekog vraga.
Od Titanica do Schindlera
Prije svega mogućnosti da se pjevači u drukčijem ambijentu pokažu u drukčijem programu i promijene bendovsku pratnju. A bome i dobiju na „elitnosti“u drukčijim izvedbama jer na muci se poznaju scenski junaci. Tri nova albuma snimljena su na taj način, kao traženje drugačijeg načina za privlačenje uvijek neodlučne domaće publike; „Stavi pravu stvar“Marka Tolje s Jazz Orkestrom HRT-a, Massimov koncertni album iz Lisinskog „Isti osjećaj“na kojem gostuju i Zagrebački solisti te album „Score“2Cellos, na kojem sviraju uz pratnju Londonskog simfonijskog orkestra. 2Cellos su kao međunarodno megapopularan dvojac mogli ono što drugi nisu, snimiti četrnaest glazbenih tema iz nekih od najpopularnijih filmova (Igra prijestolja, Kum, Titanic, Kišni čovjek, Lovac na jelene, Schindlerova lista, Malena, Gladijator i drugih) i ukrstiti gudala s cijenjenim londonskim simfoničarima. Naravno, radi se o potencijalnom blockbuster projektu i sjajnoj svirci kojom se Stjepan Hauser i Luka Šulić možda najbolje do sada koriste „tuđim“materijalima, pokazujući se u srazu s premijernim svjetskim orkestrom u puno prirodnijem okruženju nego kad se bave „površinskim“i često banalnim obradama rock-pjesama. Zagrebački solisti također su potvrđen vrhunski ansambl svjetske reputacije, a njihovo gostovanje na tri koncerta Massima u dvorani Vatroslav Lisinski dovelo je i njega do onoga što već godinama „lovi“, a pokušao je već prijašnjim koncertima i albumom s obradama pjesama koje je pjevao Frank Sinatra. Dakako, sasvim različito nego je to učinio Bob Dylan, a upravo tu vide se razlike u pristupima. Izvrstan pjevač (i gitarist), Massimo se sa Zagrebačkim solistima i pratećim sastavom primakao eleganciji po mjeri sredovječne publike, a novi aranžmani i izvedbe pokazuju kako off projekti mogu postati komercijalno iznenađenje i uspjeh među širokom publikom. Marko Tolja pronašao je primjerenu nišu s bigbendovskom pratnjom Jazz Orkestra HRT-a na novom albumu „Stavi pravu stvar“. A ta „stvar“je, dakako, pjesma, koju možeš staviti na puno mjesta i obraditi u različitim žanrovima. Istom trasom već su prošli mnogi, od Robbieja Williamsa do Paula Anke i drugih, pa nije čud(n)o da se za isti put odlučio i Tolja. Pitanje je samo zašto to već nije napravio prije, jer kao odličan pjevač, uz to sklon vintage zvuku i slici, po naški „imidžu“pedesetih, nakon rasprodanog koncerta u Vatroslavu Lisinskom kao da je „tražio“ovakav projekt.
Dajte i orkestar
Tehnički besprijekorno izveden u klasičnoj maniri swingerske svirke, donosi obrade klasičnih domaćih hitova, zimzelenih i novijih. Rekli bismo klasične obrade, jer ovo je retro-projekt koji, kao i drugi slični prije, pokazuje kako bi pjesme koje su posijali Dugme, Valjak, Aerodrom, Neno Belan, Majke, Cetinski, Urban i drugi zvučale početkom pedesetih, prije pojave rock-glazbe i zvuka elektrike. Uz pouzdane Toljine vokale i usvirani big band te aranžmane iskusih glazbenika Zvjezdana Ružića, Mirona Hausera, Joea Kaplowitza i Andreasa Marinella, ujedno i dirigenta, a znajući za dosadašnju popularnost ovakvih žanrovskih iskoraka ugodnog zvuka, možda se Tolji na domaćem terenu omakne i daleko veća slušanost i, budimo praktični, „prodanost“. Kako CD-a, tako i koncerata, jer ovakvi projekti koji mijenjaju zvuk izvornika znaju iznenaditi na tržištu. Namijenjeni su širokoj publici i otkrivaju stare istine; da je pjesma dobra bez obzira na žanr, da se može „prevesti“u bilo koji žanr, a da u novom ruhu stavlja naglaske na druge elemente i detalje koje nije isticao original. Dapače, rekli bismo što veći odmak, to bolje, jer kome treba još jedna slična verzija? Stoga, bolje kao Tolja i Jazz Orkestar staviti stare stvari na drugo mjesto. Nedavni sjajni koncerti Chuija s Jazz Orkestrom HRT-a u dvorani Gorgona zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti, već i zbog toga što se radilo o instrumentalnoj jazz glazbi, bili su sasvim drukčiji primjer samo naizgled sličnog koncepta. No, njihova fascinantna sviračka nadogradnja, promjena i odsustvo robovanja konvencijama drugačiji su nego u slučajevima pjevača koji moraju poštivati okvire pjesama koje pjevaju. Znači, kad se radi o pjevačima strategija je drugačija, ali iako bismo u šali mogli reći „uzalud vam trud pjevači, dajte i orkestar“, činjenica je da su upravo oni, bez obzira na medijski reklamiranu „pratnju“orkestara, najvažniji dio priče. Upravo na njima će se „slomiti“svako neslaganje s izabranom rutom – obrade Boba Dylana najbolji su primjer – a za svirače će svi ionako reći da su – strašni.
Osobno nisam prevelik poklonik takvih suradnji – prije svega koncepcijski, iako uvijek priznajem tehničku razinu izvedbi – kvaliteta i uvjerljivost ovise od slučaja do slučaja