LJUDI U CRNOM A SU ME PRATILI, NJIMA NE MOŽEŠ POBJEĆI
BORIS VELIČAN sreo sam U gradu Meknesu koja pomaže sestru Renatu bezuspješno migrantima i agente izbjegavao tajne
Uminijaturnoj isprici za kupaći kostim, djevojka plave kose i elegantnih pokreta pojavila se u bazenu koji sam, dotad, svojatao. Napravila je nekoliko krugova, potom izašla i, zaogrnuta u hotelski ogrtač, sjela na jednu od skupih ležaljki kakve bi svaki iole stručan arhitekt interijera poželio za svoju terasu. Sumnjičavo sam se okretao, ali pri svakom okretu njezin je pogled bio usmjeren na tablet. No čim bih joj okrenuo leđa, osjetio sam da me njezine oči promatraju. Za koga li radi? Je li u dosluhu s ljudima u crnom? Kako su me pronašli u Fesu, u sigurnoj kući? U panici sam tako brzo izašao iz bazena da sam glavom udario u viseću teglu cvijeća dok sam pokušavao u hodu nataknuti japanke. Pobjegao sam u svoju luksuznu sobu, spustio zastore i zaključao vrata razmišljajući kako sam se uopće doveo u ovu situaciju. Misli su mi se vratile nekoliko dana unazad… Bio je lijep i sunčan dan kakvih u gradu Meknesu pamte više nego li onih tmurnih i sivih.
Izgubljeni vodič
Suputnik Luka je vozio, ja promatrao grad u kojem se duga spustila s neba na zemlju i sakrila u haljinama žena koje su prolazile. Napravili smo nekoliko krugova, potom parkirali auto pokraj starih gradskih zidina koje su lokalni majstori obnavljali s pažnjom kakvom se majka brine o tek rođenom djetetu, posve zaljubljeni u simbol svoga grada kao Zagrepčani u katedralu. Angažirao sam prvog vodiča za 50 kuna jer sam procijenio da je manji gubitak energije platiti prvog nego li odbijati desetoricu zaredom. Bio je dobar. Govorio je engleski i, poput povjesničara umjetnosti, govorio kako o povijesti grada tako i o ljudima koji danas tu udišu tisuće mirisa po uličicama medine, tražeći mjesto pod suncem prodajući začine i suvenire. Od vodiča, kojemu nisam saznao ime jer nema službenu licencu za svoj posao, doznao sam da je Meknes glavni grad pokrajine Meknes-Tafilalet, da je za vrijeme Mulaja Ismaila (1672.-1727.) bio prijestolnica Maroka te da je, uz Fes, Marakeš i Rabat, jedan od četiri kraljevska grada Maroka. Nazvan je po berberskom plemenu Miknasa koje je dominiralo ovim područjem u srednjem vijeku. Stari grad, kojim smo koračali, na popisu je mjesta svjetske baštine UNESCO-a od 1996. godi-
ne. Okolica grada poznata je kao mjesto uzgoja voća i povrća, osobito maslina, što je Meknes učinilo glavnim marokanskim gradom za poljoprivredu, trgovinu i obrt. Gospodarstvo grada temelji se na industriji proizvodnje hrane, tkanina, kemikalija, metala i strojeva, ali i sve razvijenijeg turizma. Baš kad sam htio napomenuti vodiču kako se sve to što priča vidi kad čovjek hoda gradom, on je jednostavno nestao, ostavio mene, kameru, Luku i stativ kao da sam mu platio unaprijed. Osvrtao sam se lijevo-desno, ali njemu ni traga. – Bah, ispario čovjek! – rekoh Luki kojemu se pogled zamrznuo.
Zabrana snimanja
– Ovi idu po nas! – reče i pogledom mi usmjeri pažnju na dvojicu u ranim četrdesetima koji su nam žurno prilazili. Ozbiljnih lica i uspravnih leđa, što uvijek govori o tome da oni provode zakon, tražili su nas putovnice. Oni nasmijani i pognutih leđa, pokušavaju izbjeći zakon, baš kao moj vodič. Izvadili smo putovnice, a potom se dvojac razdvojio. Jedan se s dokumentima odmaknuo nekoliko koraka i nazvao broj na mobitel, drugi je krenuo ispitivati. Radilo se o kameri i snimljenom materijalu. – Što snimaš? – pita. – Turističke stvari i općenito nevažne gluposti! – Kakve nevažne gluposti? – Ma, Luka snima nevažne gluposti, ja sam zadužen za turistički dio – odgovorim shvaćajući da sam rekao što nisam trebao i pri tome uvrijedio Luku što je u ovoj situaciji bilo manje bitno. Bit će vremena uz čaj da mu se ispričam. Do nas se vratio prvi koji je telefonirao. – Mr. Velikčan, rekli smo vam još u Tangeru da ne snimate! Kvragu, sad sam se sjetio čovjeka koji me priveo u policijsku stanicu i zabranio mi da snimam u Maroku. Bilo je to 270 kilometara sjevernije, u lučkom Tangeru, prije nešto više od tjedan dana. Dok su mi brisali materijale s kamere, nastavljao sam priču o tome kako više neću i kako mi je žao što mi brišu snimljene ljepote Maroka. Da nisam napravio čak dva back upa svega snimljenog, vrlo vjerojatno bih pustio iskrenu suzu. Čim su se udaljili, Luka i ja smo se vratili u luksuzne odaje hotela Rene, kako smo od milja nazvali naš auto, spustili sjedala i razgovarali nekoliko sati. On sa svojom djevojkom u Zagrebu, ja s 2500 prijatelja na Facebooku. Ujutro smo posjetili trgovinu tepisima gdje sam za reklamu u novinama dobio gratis prezentaciju različitih vrsta izrade, stekao znanje razlikovanja tvorničkih od ručno izrađenih, te namjenu svakog pojedinog. Cijene tepiha kreću se od 4000 kuna pa sve do 35.000. Saznao sam od prezentera da u Meknesu proizvode odlično crno vino nalik na francuska. Puno toga sam naučio i sad mi je žao što se ne mogu sjetiti imena te trgovine jer sam, nešto kasnije na putovanju, vizitku dućana dao jednom Berberu za filtere dok je motao jointe u stankama sviranja darbuke. Kako ljubav ide kroz želudac i hrani mjesta gdje povremeno leti mnoštvo leptirića, prema savjetu slučajne turistice koja je onkraj gomile suvenira slušala kako predavanje o tepisima, tako i kruljenje u mom želucu, otišli smo na ručak kod kuharice Aishe, kako se zove istoimeni restoran veličine sobe u hotelu s tri zvjezdice nekog hotela koji je trebalo srušiti prije dvadesetak godina ili barem obnoviti. No Aisha i njezina stara majka od ovog malenog restorana napravile su čudo. Osjećao sam se kao da sam u predsjedničkom apartmanu. Uz vrlo ukusan kuskus, dobili smo kulinarsko predavanje o tom jelu. Kus-kus su svojevrsne sitne kuglice od krupice, nešto poput žganaca (palente, o.a.), koja čini osnovu većine jela u Maroku. Najčešće se spravlja s raznovrsnim povrćem, a petkom lokalci tome dodaju meso. Tajin je pak keramička stožasta posuda u kojoj se to jelo servira. Bio je to mali korak za čovječanstvo, ali velik za širenje mog kulinarskog znanja. – Zašto nas oni tipovi proganjaju? – uz čaj me pitao Luka jer inače svjedoči vrlo gostoljubivoj i sigurnoj zemlji. – Imaš i novinarsku iskaznicu, ne razumijem! – Ni ja… – rekoh. – Idemo do samostana i misionarke čiji nam je kontakt dao Zvonimir Frka Petešić, naš veleposlanik u Maroku. Ulica u kojoj se nalazi spas za mnoge južnoafričke duše sasvim je neugledna te podsjeća na jednu od onih u kojoj se čovjek nađe kad autom zaluta u nepoznatom kvartu. Velika željezna vrata otvorio nam je marokanski zaštitar i pustio nas u dvorište u kojem se nalazilo nekoliko automobila, dva vremešna drveta i župni ured ispred kojeg su na klupici dvojica iznimno tamnoputih Afrikanaca, okupani suncem, sanjali široke pariške bulevare.
Opet su nas pronašli
Lijevo od župnog ureda nalazi se crkva više nalik podzemnoj garaži nego li onome što, kad zažmirite i pomislite na crkvu, vidite. No unutra je sve na svom mjestu. Oltar, Biblija, freske križnog puta, klupice za vjernike, ispovjedaonica za grešne i, meni najdraže, tišina. Barem dok nismo došli mi i krenuli postavljati opremu za snimanje intervjua sa sestrom Renatom Reljom, našom misionarkom koja je u Maroku već gotovo četiri godine. Njezin životni put uistinu je vrijedan spomena, jer malo je ljudi na Zemlji kojom hodamo koji su se posve odrekli svog ega i svu ljubav poklonili pažnji i pomoći prema drugima. Sestra Renata pomaže afričkim migrantima iz Malija, Gane, Čada, Nigera i brojnih drugih siromašnih zemalja da ovdje u Maroku, kamo su došli bez papira i nakon višemjesečnih brutalnih iživljavanja i iskorištavanja od švercera ljudima, pronađu topli dom i čuvaju snove o Europi kao obećanoj zemlji. Čitavo popodne promatrali smo kako, puna ljubavi, grli dječicu rođenu na putu između rodne zemlje njihovih roditelja i zemlje u koju su stigli gladni i žedni. Dirnulo me to i posramilo jer sam bliži vama nego li sestri Renati. Razmišljajući o tome kako bi bilo dobro više djelovati na humanitarnom planu, došao sam do auta, krenuo utovariti opremu kad se iza nas pojavio mali bijeli kombi iz kojeg su izašla dvojica. Opet ozbiljnih lica i uspravnih leđa. Pa kako ovdje? Unutar dvorišta katoličke crkve? Tko nas je vidio? Okrenuo sam se prema marokanskom zaštitaru koji je potom odmah spustio pogled i sve mi je bilo jasno. Opet dokumenti, opet razgovor i opet moje obećanje da više neću. Čim su otišli, odlučio sam promijeniti grad, otputovati u Fes i ondje pronaći sigurnu kuću. Dok sjedim u svojoj luksuznoj sobi zaključanih vrata, smišljam plan kako pobjeći ljudima u crnom. Više nikome ne vjerujem i uhvatila me paranoja. Tu i tamo provirujem kroz masivne zastore promatrajući bazen i atrij hotela Palais Faraj. Pala je noć i svjetla hotela pokušavala su nadjačati Mjesečevo. Gdje je Luka??? Da ne prodaje informacije djevojci s bazena? Kvragu. Obukao sam se i došuljao do njegova apartmana. Bio je tamo. Na Skypeu sa svojom curom. – Je’l nešto hitno? – Ne, izgubio sam nešto. Naći ću, bok! Te večeri nisam našao razum. Srećom, san je našao mene… Ujutro sam hrabro prišao djevojci s bazena koja je sjela točno za stol s pogledom na veličanstvenu medinu kraljevskog grada Fesa. Najbolji je to stol na terasi hotela. Dvojio sam da li da ju gurnem s terase i nastavim doručkovati ili da joj se obratim. – Veličanstven pogled! – Da, uistinu je predivan! – Boris. – Nicole. – Nicole, što radiš ovdje? – pitam bez imalo obazrivosti. – Čekam svoju ekipu, zapeli su s opremom. Novinarka sam. Sudeći po količini opreme koju si donio, i ti si kolega novinar – reče. – Da! – Jesi li teško ishodio službenu dozvolu za snimanje u Maroku? Meni su trebala tri tjedna i gomila papira u kojima se sve egzaktno treba ispuniti. –A u p…u materinu! – rekoh više za sebe i počastih je doručkom.
Sestra Renata brine se o djeci koja se rađaju putem dok im roditelji bježe u neki bolji svijet