Turski autogol demokraciji
Naravno, najveći udarac turskoj demokraciji zadali su glasači iz dijaspore, koji uživaju sva prava i blagodati demokracije u Europi i koji su dali potvrdu (Evet) diktaturi, što je zasigurno najviše zaboljelo progonjene, čiji su glasovi utišani jer su misl
Turska je na referendumu rekla konačno zbogom Europskoj uniji. Potporom autoritarnom populistu Tayyipu Erdoğanu ustoličila je sultana novog doba koji teoretski može vladati do 2034. Na samim granicama demokratske Europe zloupotrijebljena je demokracija protiv demokracije i izglasana diktatura, a posljedice će za sve biti dugoročne i nesagledive. Erdoğan je preuzeo sve poluge vlasti, čime je ukinuta parlamentarna demokracija, a on kao predsjednik imat će ovlasti imenovanja ministara, potpredsjednika, ali i 12 od 15 sudaca ustavnog suda. Predsjednik će predlagati parlamentu i proračun, a imat će i pravo na donošenje dekreta. S 18 amandmana koji će ući u ustav ukinuto je gotovo 70 godina višestranačkog parlamentarizma, što će Tursku vratiti u sultanat koji je 1922. ukinuo Atatürk. Činjenica da je Erdoğan tijesno pobijedio s 51 posto podrške i 49 posto Turaka koji su glasali protiv, govori da je u Turskoj demokracija još živa, za razliku od Putinove Rusije. Pa ipak brojni analitičari govore o Erdoğanovoj Pirovoj pobjedi koliko god on nastavio postizborno prijetiti odmazdom križarima i izdajicama, posebno aludirajući na Njemačku koja mu je u svojoj zemlji zabranila političke predizborne nastupe. Činjenice su jasne, u zemlji koja broji 80 milijuna stanovnika Erdoğan je dobio tek 1,3 milijuna glasova više. Ti su glasovi također upitni, na što je i upozorila promatračka misija OESS-a i Vijeća Europe jer su ustvrdili da referendum nije proveden u skladu s europskim standardima, a naknadna odluka izbornog povjerenstva da se priznaju službeno nepotvrđeni glasački listići otvorila je i mogućnost izborne prijevare. Pitamo se može li Europu pogoditi erdoganski virus ili virus Putina, Trumpa? Naravno da može. Mađarska s Orbànom ili Poljska s Kaczyńskim demonstrirale su moć politike zloupotrebljavanja domoljubnih emocija kao mehanizam za dolazak na vlast, gdje se svaku kritiku na njihovu politiku predstavlja kao veleizdaju. Tipično za sve jest da svoje protivnike eliminiraju iz društva i onda izmjenom mehanizama demokratskih sloboda, a to su sloboda mišljenja kroz medije i pravosuđe na perfidan način, tobožnjom voljom naroda kroz referendume, svoja zlodjela legitimiraju i time uvode nove diktature. Protiv Erdoğana bili su većinom stanovnici velikih turskih gradova poput Istanbula, Ankare i Izmira. Dok su za Erdoğana glasali mahom stanovnici pasivnih ruralnih krajeva i turska dijaspora. Svjedoci smo toga i na svim izborima na Zapadnom Balkanu gdje dijaspora uvijek glasa ekstremno desno i radikalno. Naravno, najveći udarac Turskoj demokraciji zadala je dijaspora, koja uživa sva prva i blagodati demokracije u Europi i koja je dala evet diktaturi, što je zasigurno zaboljelo najviše progonjene novinare, književnike, intelektualce, koje je žrtvovao vlastiti narod pa čame po zatvorima i čiji su glasovi utišani jer su mislili drugačije. Tko glasa za diktatore, onda mora biti i spreman u diktaturi i živjeti, a ne u demokraciji uživati te tu diktaturu iz tobožnjih patriotskih razloga drugima nametati. S “da” je u Njemačkoj glasala četvrtina biračkog tijela, s “ne” petina. Što je s ostalima? Demokracija se ne brani protestima poslije izbora, već aktivnim sudjelovanjem u tijeku izbora i, još bolje, između izbora. Dijaspora treba graditi društvo u kojem živi, a ne paralelno društvo kroz koje skriva svoje slabosti i frustracije. Izbori u Francuskoj pokazali su da jedna od glavnih osovina EU još uvijek diše demokracijom i gdje su upravo mladi pokazali svoju odgovornost prema društvu u kojem žive. Pokazali su da su spremni graditi svoju budućnost koja može biti samo u otvorenom društvu EU. Za razliku od Francuske, Brexit je pokazao drugačije, gdje se u anketama 80 posto mladih izjasnilo protiv Brexita, ali na žalost, nisu izašli na referendum. To nam pokazuje da je upravo odgovornost mladih za vlastitu budućnost od velikog značenja. Nije dovoljno samo konzumirati i demonstrirati, a ne shvatiti da su u parlamentu stranke koje su onakve kakvo im je aktivno članstvo, koje se često sastoji od isfrustriranih staraca ili pak karijerista kojima ništa nije sveto. Društvo demokratskih vrijednosti, ma gdje ono bilo, mora dati odgovore na pitanja: želi li biti zatvorenog ili otvorenog tipa; želi li ekonomski, socijalni uspjeh i prosperitet ili nacionalnu izolaciju; kakvu Europu želimo; je li zapadni Balkan prošlost ili budućnost EU i hoće li se odlučiti za nacionalizam, separatizam ili zajednicu demokratskih vrijednosti. Svjedoci smo tijekom povijesti koliko su narodi sami sebi znali stvori probleme. Očito da nitko baš previše ne čita povijest, koja bi trebala biti učiteljica života. A povijest se, ako se ne čita i zaboravlja, vraća u još gorem obliku.
Demokracija se ne brani protestima poslije izbora, već sudjelovanjem u njima