PLITVIČKA JEZERA Talijanka je tu rodila, Njemica bi da je pokopaju, Nizozemac je bliži Bogu...
Plitvička jezera su naš najstariji nacionalni park, a susreti s posjetiteljima uvijek donose nove, uzbudljive priče Želite li se družiti sa strancima? Najmanji problem, sjednete na klupu na Plitvičkim jezerima i to je sav napor za vas druželjubive Hrvate. Napričat ćete se kao nikad... – Hello! – sjedaju na klupu dvije plavokose Francuskinje u ranim dvadesetima i pitaju: – Gdje je Veliki slap? Kako da dođemo do njega? Znaš, mi smo u hostelu tu u Rakovici... Pokazujem im na karti najkraći put, ali one inzistiraju: – Ideš s nama? Mi ćemo se opet izgubiti... Djevojke ipak odlaze same, a na klupu sjeda stariji kineski par: – Brod? Umorni. Lijepo je... – govore na slabom engleskom, ali razumijemo se. I troje Indijaca pita za smjer prema luci. Samo dvije Njemice ne pitaju ništa, jure s fotoopremom kakve se ne bi posramio ni Trumpov kućni fotograf i traže nove motive. Objektivi su im ogromni kao u fotoreportera na utakmicama, jedva ih nose. Odlučile su snimiti baš sve! Nešto dalje, Kinezi se bacaju po travi, smiju se, fotografiraju, u sedmom su desetljeću života, ali život je u njima kao da su u pučkoj školi. Imaju i naranču pa se njome dodaju i valjaju jedni po drugima... Dolaze i oni do klupe i pitaju, dakako, isto: – Brod? Daleko? Kad?
Cura s Havaja: Oh, ovo je raj!
Nešto dalje, na piknik-livadi kraj luke koju mnogi traže, čujem hrvatski. Naši! Na Plitvičkim jezerima to je prava rijetkost... – Gdje je brod? Kad ide? – šaleći se pitam ih jer oni na ta pitanja odgovaraju stotine puta u danu. – Jasno nam je da se ljudima sa svih strana svijeta ovdje sviđa, ali kad je došla djevojka s Havaja te nam objasnila da se odlučila doći kad je vidjela fotografije jezera i slapova, ostali smo paf. Iz raja na svijetu, Havaja, došla je u Hrvatsku! I ostala pet dana – govore domaći. Pitam za imena, ali odmahuju glavom. Skromni su, ne žele se isticati.