Sociolozi: Nismo evoluirali, nijemi smo svjedoci nasilja kao u vrijeme spaljivanja vještica
Građani izbjegavaju zvati policiju kad svjedoče nasilju jer poslije, umjesto da im zahvali za to, moraju imati posla s policijom, tužiteljstvom, sudom..., kaže Željko Cvrtila, stručnjak za sigurnost
Autobus broj 268, koji prometuje na liniji Zagreb – Velika Gorica, 16. travnja sporo se vukao polupraznim zagrebačkim ulicama. Uskrs je poslijepodne pa u autobusu i nema previše putnika. Neki gledaju nezainteresirano kroz prozor. Drugi proučavaju svoje mobitele, pokušavajući prekratiti dosadu međugradskog putovanja. Autobus se u pravilnim razmacima zaustavlja na stanicama. Pokoji putnik uđe, pokoji izađe. A onda se autobus zaustavlja na stanici u Sloboštini. Neki mladić, naknadno će se doznati da je riječ o Anti Škemberu (29), želi ući u autobus. No, nema kartu. I ne želi je kupiti. Vozač ga bez karte ne želi pustiti u autobus. Počinje prepirka između njih dvojice, a malobrojni putnici počinju obraćati pozornost na raspravu začinjenu povišenim tonovima. Odjednom, jedan od putnika, Džemal Paloš, valjda revoltiran neplaniranim zastojem, odlučuje se uključiti u raspravu između vozača i Škembera. Podiže se sa sjedala, ide do vrata i počinje se raspravljati sa Škemberom. Rasprava između njih dvojice uskoro se pretvara u razmjenu psovki i udaraca. Netko od putnika podiže mobitel. No, ne da bi zbog incidenata nazvao policiju, već da bi snimio ono čemu svjedoči. A to čemu je svjedočio, ispostavit će se poslije, bilo je ubojstvo.
Svatko može postati žrtva
No, još uvijek neopterećen moralnim dvojbama, nepoznati putnik snima okršaj Paloša i Škembera, koji je brzo počeo, a još brže završio. Škember ostaje na stanici, i uskoro se ruši, jer ga je Paloš, kako se sumnja, ubo skakavcem. Paloš ulazi u autobus koji kreće prema Velikoj Gorici kao da se ništa nije dogodilo. Tako očito misle i njegovi suputnici, koji nisu reagirali, iako su svjedočili nasilnom činu koji je nepovratno uništio dva života. Baš kao što nije reagirao ni 20-godišnjak koji se 25. ožujka našao u društvu Tina Šunjerge (19) iz Čiste Velike u trenutku kada je ovaj hicem iz pištolja usmrtio svoju majku Silvanu. Dvojica mladića otišla su do polja u kojem su radili Tinovi roditelji. Tinov otac Marin vratio se kući, a majku Silvanu kući su trebali dovesti Tin i njegov prijatelj. Pri ulasku u vozilo, Tin prednje sjedalo prepušta prijatelju, dok on sjeda iza majke. Tijekom vožnje vadi pištolj koji je ukrao iz očeva sefa i majci u glavu ispaljuje hitac, usmrtivši je na mjestu. Potom izlazi iz vozila, a to čini i njegov prijatelj, koji će poslije kazati da za Tinove nakane nije znao. Mladići se rastaju. Tin Šunjerga odlazi kući, gdje će uskoro ubiti i oca. Njegov prijatelj također ide kući, no o stravičnom činu kojem je svjedočio nikome ne govori. Možda se boji. Možda je u šoku. Možda misli da je umislio to što se dogodilo. Bilo kako bilo, ne zove policiju. Ne smatra da je to potrebno učiniti. Kao što to ne smatraju ni još dvojica mladića koje je Šunjerga susreo tijekom noćnog izlaska. U koji je otišao nakon što je ubio roditelje. I time se pohvalio. No nitko ga, tvrdit će ti mladići kasnije policiji, nije shvatio ozbiljno. Spomenuti primjeri vrh su ledenog brijega, iz kojeg se sa sigurnošću može iščitati da je nasilje postalo društveno prihvatljiva kategorija. Takav obrazac ponašanja sve je prisutniji u društvu, pogotovo kod mlađih generacija izgubljenih između sumorne sadašnjosti i besperspektivne budućnosti. Nasilje, u raznim ob- licima, postoji otkad je svijeta i čovjeka, a paradoksalno je da ga tehnologija u ova moderna vremena čini pristupačnijim puno većem broju ljudi. Jer dok je u antička ili srednjovjekovna vremena ono bilo vidljivo sudionicima ratova ili pak onima kojima su se zabavljali gledajući smaknuća na gradskim trgovima, danas je za takve prizore dovoljan samo klik mišem. Pa stoga zapravo nikoga ne bi trebalo čuditi što je nedavno u susjednoj Sloveniji video koji prikazuje premlaćivanje i smrt mladića vidjelo nevjerojatnih 230.000 ljudi prije nego što je to netko odlučio prijaviti policiji. Što ljude tjera da gledaju takve nasilne prizore, je li riječ o patologiji ili nečem drugom, pokušava objasniti sociolog Renato Matić. – To nam govori da društvo nije bitno napredovalo u smislu odbojnosti prema nasilju i osjetljivosti za žrtve. Jer kada pogledate; sasvim je svejedno stojim li sa strane i gledam neki čin nasilja, a ne reagiram ili nasilje gledam tako da klikam mišem na neke događaje koji se odvijaju negdje daleko od mene, na drugom kraju svijeta. Potpuno je isto bilo gledati odrubljivanje nečije glave u srednjem vijeku ili spaljivanja žena pod tvrdnjom da su vještice ili danas na internetu otvarati neke eksplicitno nasilne sadržaje. Psiholozi će svakako bolje objasniti što ljude motivira da gledaju takve sadržaje, ali je zanimljivo da “ljubitelji” takvih sadržaja uglavnom smatraju da se to što gledaju njih ne tiče – kaže Matić. Smatra i da se kao ljudska bića nismo odmaknuli od potrebe da s distance gledamo nasilje koje se događa drugima te da pri tome ne reagiramo. Ne razmišljamo pritom, smatra Matić, da se to nekada može dogoditi i nama te da i mi jednom možemo biti žrtva. – Kao da nam ništa ne govori jedna od najsigurnijih društvenih zakonitosti, da kad okreneš glavu od nasilja, sutra sam postaješ žrtva tog istog nasilja. Uostalom, često zaboravljamo da smo i mi kao
društvo, cijelo društvo, ne baš tako davno bili izloženi agresiji i nasilju. I da smo tada smatrali kako bi bilo dobro da netko izvana reagira na ono što nam se događa, da stane na našu stranu. Kada se i danas poslije svega u našoj svakodnevici ne prepoznaje da smo u svakom trenutku aktivno na strani onoga tko trpi, mi sami ostavljamo dojam da nam to užasno iskustvo nije pomoglo da izgradimo humanije društvene odnose – kaže Matić. Naprotiv, s obzirom na ukupne društvene procese koji danas prevladavaju, tolerancija na nasilje se proširila, pa se ne želi razumjeti da je nasilje vidljivo u svakom pojedinom slučaju ograničenja, trblizak, pljenja, patnje koju netko tko ima moć nameće onome koji tu moć nema ili si uzimamo pojedinačno pravo definirati nasilje od slučaja do slučaja, ovisno o tome jesmo li skloniji nasilniku ili žrtvi.
Kriterij bliskosti
– Postalo je uobičajeno da ako je nekom nešto potrebno, učinit će te sve što treba da do toga dođe, ne razbijajući pritom glavu kako se osjeća netko tko je podnio posljedice takve samousmjerenosti pa i bešćutnosti, a da mi ostali uglavnom nezainteresirano gledamo kao da ne dijelimo istu stvarnost. Uz to postoji navika da ne ocjenjujemo jednako nasilje prema nekom tko nam je po nečemu kao ono nasilje prema nekome s kime nismo bliski ili, što je još apsurdnije, ako se sa žrtvom razlikujemo recimo po svjetonazoru ili političkom mišljenju. Teško zato možemo reći jesmo li kao društvo izašli iz totalitarizama, kada je kriterije nasilja definirala skupina na vlasti. Recimo u Drugom svjetskom ratu, nasilje nad Židovima i Romima širom Europe te na području NDH gdje su teroru uz njih posebno bili izloženi Srbi, kao i svi koji se nisu slagali s tadašnjim režimom, nije tretirano kao nasilje, već kao zakonska obveza. Poslije Drugog svjetskog rata, u vrijeme komunističke diktature, proganjani su i stradali ljudi za koje je bila dovoljna sumnja da su bili povezani s bivšim režimom ili su jednostavno po svom podrijetlu i svjetonazoru definirani kao neprijatelji, poput mnogih svećenika ili časnih sestara. No, ni to nije bilo definirano kao nasilje, već je u tadašnjem društvenom sustavu bilo prihvatljivo ponašanje, pa često i dokaz lojalnosti. Zato je moguće reći da je nasilje sveprisutna društvena pojava jer ne samo da nikada nismo živjeli bez nasilja već ga i danas ocjenjujemo najčešće prema kriteriju što mislimo o izravnim sudionicima, onima koji ga provode i onima koji trpe. Učinit ćemo korak naprijed u smislu humanosti i demokracije Nastavak na 26. stranici
Kao društvo izašli smo iz više totalitarizama, a svaki je na nasilje gledao drukčije. U jednom je režimu nasilje bilo zakonska obveza, a u drugom prihvatljivo ponašanje