Odmah bismo mijenjali Porina za 10 poštenih koncerata

Žulja nas filozofija ‘što većina puši i ovo je za manjinu pa se nemoj time baviti’. Budemo li zaključivali po gledanosti, slušanosti ili čitanosti, možemo si pucati u glavu

Nmaja.car@vecernji.net a prvo slušanje intrigantan, na drugo vibrantan, na treću emotivno oslobađajući, čak fascinantan. Album koji uzastopnim preslušavanjem ulazi pod kožu i u uho pa bi se preporuka “slušati na treću” mogla dodati i na cover „Simbola za sunce“, trećeg izdanja Mayalesa. Slažu se s tim i njegovi autori, kreativna jezgra Vladimir Mirčeta i Petar Beluhan. Njihovo treće slušanje još se nije dogodilo. Nose križ umjetnika pa kada dovrše djelo, ne mogu ga više slušati. Nije riječ o bahatosti, već perfekcionizmu i spoznaji da postojeće stanje više ne mogu dotjerati. Na stranu autorsko detaljiziranje, opet imaju pravu stvar za audiosladokusce ispoliranih kriterija. Album visoke perfekcije i rizika s rezultatom harmonije čula.

Na povratnički album „2“čekali smo trinaest godina, na „Simbol za sunce“pet... sve kraći vremenski ciklus pokazatelj je jakog stvaralačkog napona. Po toj logici četvrti album stiže za, recimo, godinu dana?

Baš tako. Producentima smo doš- li na razgovor koji je i krenuo u smjeru takvih pregovora. Imamo gomilu stvari koje su otvorile nišu nekih novih aranžmana, mislimo da smo već sada spremni i za četvrti album. Ipak, poznajući praksu Mayalesa, o tom potom, da to ne bi bile rečenice bačene u vjetar.

Što stariji to bolji.

Pa recimo da je ovaj album stvaran s najmanje trzavica i kad nam je došao u ruke prvi put smo shvatili da obojica razmišljamo na isti način. Dakle, više bismo rekli da smo postali oslobođeni presudne stvari koja je postojala u prvih trinaest godina pauze, a to je bio taj neki bunt protiv diskografije, protiv industrije, protiv nerazumijevanja, protiv uzimanja autorskih prava... protiv generalnog razočaranja da je glazbena industrija neodrživa.

To znači da je glazbena industrija postala bolja ili ste vi preboljeli neke dječje bolesti?

Ona je postala gora, ali smo mi to u glavi i u srcu nekako lakše smjestili, a i dobili smo neuobičajeno dobar tretman kod diskografa. Uglavnom, generalno nam se čini da u eteru vlada devalvacija, da je previše glazbe i informacija, a premalo vremena i premalo konzumenata i njihova vremena pa se stalno postavlja pitanje koja je svrha svega ovoga.

Osobna satisfakcija?

Aleluja! Potpisujemo.

U percepciji hrvatske javnosti ovaj album je ni dovoljno lijevo ni desno, avangardan jest, čak i rizičan, svakako psihodeličan. Kako biste ga vi stilski odredili?

Na sve kažemo da, ali skupljajući dosadašnje dojmove, neki su nam na koncu rekli da je to njima sve skupa rock and roll. To je stvar percepcije slušatelja. Ne znamo napraviti nešto definirano, već ono što volimo pa kako ispadne – ispadne. Činjenica je da kada su prve pjesme počele nastajati, moja se supruga (govori Petar op. a.) okrenula prema meni i pitala: „Pa zna li Vlado da ti radiš ovako hašomansku mjuzu?“Misleći vjerojatno da sam to ja sam napravio u nekom bunilu i da nije riječ o našem konsenzusu. Dakle, nemamo percepciju da su pjesme poput „Danas smo happy“ili „Srijede“išta drugo osim simpatičnog pop-rocka.

Samo pjesmu „Roadie“miksali ste šest mjeseci. Za produkcijski savršeno brušen kristal zaslužni su Pavle Miholjević i Jura Ferina s kojima prvi put surađujete.

I jako smo zadovoljni. Imaju drugačiji stil, ali jako brzo smo se našli i stvari koje su počele izlaziti iz studija su nas umirile. Posebice Peru, perfekcionista poznatog po “bijelim miševima” i “istjerivanju vragova” pa i nesigurnosti, bila ona dobra ili ne. U studiju je bilo pet velikih glazbenika, pet legitimnih velikih ega koji su nevjerojatno kliknuli i to je već sjajan uspjeh. I stvorila se dobra kemija i tijelo veće od nas samih koje ima trodimenzionalnost, a to može biti samo posljedica dobre suradnje tima koji se slučajno spojio.

Njih dvojica ne samo da vas trpe već tri godine koliko ste radili na ovom albumu, već su i novo glazbeno live pojačanje benda.

Uspjeli smo ih nagovoriti da se priključe i pravi je potez opet ih izvući na pozornicu. Njih dvojica su dva nestvarna lika na glazbenoj sceni. Imaju toliko strpljenja, znanja i glazbene zaljubljenosti u današnjoj eri, a ta toplina i domaćinstvo u kultnom studiju su posebni. Čak nam je žao što smo završili s albumom i svakodnevnim trosatnim probama. Uglavnom, popunili smo se pa sad u sastavu ima raznih bizarnosti. Primjerice, gitaristi Luka Geček i Roni Nikolić su mlade snage, a Roni je konkretno 1994. godište i od Pere je mlađi 25 godina. No nema generacijskog jaza, sve savršeno ide. Kad je u pitanju live nastup, Vlado je šef orkestra i njegova je tu zadnja, tu je najiskusniji, prekaljeni je borac. I, budimo realni, na ovom su albumu tri gitarista, a znate kako je kada pored jednog vučjaka, u ovom slučaju Vlade, u dvorište pustite dva nova psa, ne može da ne bude fajta. Ipak, kod nas je i taj moment ispao užitak.

Na novom albumu u pjesmi “Simbol za sunce” grmi i stari glas Mayalesa, sjajna Valerija Nikolovska. Petre, hrabro je od vas bilo odlučiti se postati pjevač poslije nje na drugom albumu benda.

Da, to je moja bolna tema. Kad radimo glazbu, ne mislimo da će kad-tad doći i do nastupa uživo. Što da kažem? Netko je rekao da se prebacim na zrelost, stisnem zube i napravim to što bolje da bude u rangu vrhunskih instrumentalista koji me prate. Strahovi su tu, ali ponesu me aranžmani i ide. Sljedeća ambicija nam je napraviti live dostojan albuma. Bože, pomozi!

Iskreno priznajete da vam se od javnih nastupa “tresu gaće”. Je li osjećaj identičan i uoči premijere novog albuma 25. svibnja u zagrebačkom Vintageu?

Trema je permanentna. Gaće vibriraju. Ne ponosim se time. Čuo sam da postoje i neki koji imaju veću tremu od mene pa mi je lakše.

Petar je autor tekstova... ima tu svega, pa i ljubavi. Je li ona danas utopija?

Nisam razmišljao, nemam izgrađeni stav o tome. Ali da, ljubav je žešća utopija ovog doba. Veliki problem i nukleus današnjeg stanja u društvu. Ne mislim da sam to ne znam kako stručno obradio na albumu, ali primjećujem neke stvari i s mrvicom više nostalgije pjevam o danima zaljubljenosti kad smo se formirali. Tekstovi ovog albuma bave se uspomenama i idealima.

Kombiniranje hrvatskog i engleskog jezika možda je izlaz jednom nogom na inozemno tržište?

Nikako, ali ne mogu biti tu objektivan. Neki su već počeli spominjati da im je taj engleski jezik na rubu neukusnog i ljigavog. Ja na to gledam kao na onaj engleski koji je prisutan svaki dan u govoru, kod nas sad za stolom. Poznati sam protivnik hrvatskih bendova koji pjevaju na engleskom jeziku i možda ih je četvero po meni u tome

Generalno nam se čini da u eteru vlada devalvacija, da je previše glazbe i informacija, a premalo vremena i konzumenata pa se pitamo što je svrha