Rasni arheološki triler sa snažnom erotskom potkom o kultnom danilskom ritonu
da bi ovaj album izašao?
U strahu da nam se ne ponovi duga pauza, rekli smo si “ajde da ovaj put izađemo bez picajzliranja i stisnemo si ruku kada budemo barem 70 posto zadovoljni”. Na kraju smo pristajući na “nesavršenstvo” dobili upravo suprotno i prezadovoljni smo. I da se vratimo na suštinu pitanja, poanta je da ovaj put nismo napravili niti jedan kompromis i to je suludi uspjeh.
Preferiram stvar „Most“. Možda se svidi i kojem pripadniku istoimene stranke pa vam uputi poziv na sudjelovanje u izbornoj kampanji.
Ne vjerujemo da bi nas ikada itko pozvao. Čini nam se da bismo prije nas dvojica stvorili svoju stranku nego služili nekoj.
Živimo u bipolarnom svijetu, utječe li to na vas, na vaš rad?
Utječe na način da smo još tvrdoglaviji, bahatiji i uvjereniji. Znamo da ne možemo puno izgubiti, što nam je na neki način i komparativna prednost, pa si kažemo “ajmo onda do jaja”. Nemamo se kome dodvoravati osim vlastitim estetskim kriterijima. Nikada nije ni bilo drugačije.
Cover albuma i spot za pjesmu „Među tajnim tajnama“doživljavam kao fantazmagoričan put kroz vremenske dimenzije, što je nit koja i slušno podcrtava zvučni dojam albuma. Oba vizuala potpisuje Dalibor Barić.
Tako je. To je prvi čovjek koji je dobio pristup tako blizu i koji je ne samo pomirio naše estetike i želje već napravio i par koraka više. Njegova uloga je toliko jaka da ga smatramo šestim članom benda. Postoje ideje i za njegove live projekcije na nastupima.
Što su vam konkretno donijela osvojena tri Porina za prethodni album?
Tu skrećemo drastično lijevo i desno, uz dužno poštovanje jedne i druge strane priče. Porini su nam dobro legli u osobnoj sferi i pokazali da situacija s tom nagradom nije tako strogo programirana i dirigirana kad jedan Mayales uzima Porin za najbolji album u konkurenciji Tonyja Cetinskog i Prljavog kazališta. Ali istovremeno, Porini nam nisu donijeli ništa, poslije njih se ništa spektakularno nije događalo i ostavili su nas u procjepu, vakuumu između lijevih i desnih koji, i jedni i drugi, misle da pripadamo onima drugima.
Zato ćete sada uzeti još jedan?
Ako možemo mijenjati taj jedan Porin za deset poštenih koncerata u normalnim uvjetima, to odmah potpisujemo.
Tko vas trenutno najviše žulja u hrvatskom javnom prostoru?
Ne krademo eter jedni drugima. Za zdravo društvo dobro je da imamo i krajnje desnog Thompsona i krajnje lijevi slovenski Laibach... tada je mir u kući. Žulja nas filozofija tržišno opravdanih proizvoda tipa “što većina puši i ovo je za manjinu pa se nemoj time baviti”. Takvo slaganje društva vodi u samoubojstvo. Budemo li zaključivali po gledanosti, slušanosti ili čitanosti, možemo si svi pucati u glavu.
Omer Rak svojedobno me oduševio suvremeno i suvereno napisanim biografskim romanom “Arkana Fausta Vrančića Šibenčanina” kojim je svojim neospornim literarnim talentom, ali i svestranim obrazovanjem, osvijetlio lik i djelo premalo poznatog hrvatskog izumitelja, polihistora, biskupa, državnika, filozofa, pisca i leksikografa koji je umro prije četiri stoljeća u Mlecima. Sada je Rak otišao i korak dalje objavivši složeni roman “Kultna posuda”, također za Frakturu, i to pod uredničkom paskom Seida Serdarevića. Riječ je o rasnom arheološkom trileru sa snažnom erotskom, i to sado-mazohističkom potkom, ali i romanu u kojem Rak izlaže slikovitu teoriju o pravoj namjeni čuvenog danilskog ritona, kultne posude pronađene u okolici Šibenika o kojoj je prije deset godina napisao i knjigu (a koja je, usput rečeno, prevedena i na engleski jezik). Slikovita i tajanstvena posuda stara sedam tisuća godina izrađena od gline, s ovalnom drškom i četiri noge, očito je trajna Rakova inspiracija, pa i opsesija. Posluživši se formom fikcije, oslobođen mjerljivih znanstvenih i akademskih stega i obzira, Rak se u “Kultnoj posudi” do kraja literarno “razulario”. Tako je ispisao na mahove strastvenu priču o arheologu, kustosu u zagrebačkom prestižnom arheološkom muzeju (koji ima prezime Brandt, ali, zanimljivo, nema imena) rođenom kao dvospolac, da bi nakon kirurške operacije (p)ostao muškarac, što je izazvalo trajni rascjep u njegovoj psihi. Pomalo aseksualni Brandt (koji je u stalnom dijalogu s genetski uvjetovanim ženskim dijelom svoje osobnosti), ugledni stručnjak za neolitik koji u matičnom muzeju priprema veliku izložbu o hermafroditima iz prapovijesnog doba, u jednom trenutku nenadano nalazi svoju životnu ljubav. Bujna, prelijepa i dominantna Mija, također arheologinja, s engleskom adresom, u Brandtu nalazi idealno oruđe za ostvarenje svojih zadataka koje je dobila od pomajke, bogate i moćne Engleskinje koja ljubomorno čuva tajnu o Božicama koje će patrijarhalni svijet pretvoriti u matrijarhalni, i to uz pomoć originalnog danilskog ritona i muškarca koji je spreman i doslovno odreći se svoje muškosti. Odnos Brandta i Mije krajnje je brutalan i okrutan, počesto i na granici dobrog ukusa, ali i pomalo odveć jednosmjeran. Brandt je potpuno odan svojoj gospodarici, u njemu nema nikakve sumnje prema Mijinim pravim namjerama, on je za svoju jedinu dominu spreman učiniti doslovno sve pa i ubiti, odustati od znanstvenog propitkivanja, ukrasti pa i osakatiti vlastito tijelo. Rak se nimalo ne ustručava podrobno opisivati svu lepezu perverznih seksualnih odnosa između podložnog Brandta i razgoropađene Mije, da bi onda bez odmaka prešao na znanstveni teren raspravljajući o pravoj prirodi drevnih ljudskih vjerovanja o ženskoj (ili muškoj) nadmoći, o okultizmu ili pak o partenogenezi koju autor stavlja i u religiozni kontekst. Pri tome Rak diskretno iznosi i svoje stavove o današnjim preokupacijama čovječanstva koje je zanemarilo vlastitu duhovnost i duševnost pod teretom materijalističkih obznana i diktata. Uz Brandta i Miju, u “Kultnoj posudi” postoje i drugi dobro zamišljeni likovi, pa tako i jedini Brandtov prijatelj i arheolog, zlosretni Emanuel, tu je i prizemni pragmatični ravnatelj zagrebačkog arheološkog muzeja, ostrašćena kolegica iz Srbije, ali i atraktivna stručnjakinja za PR Leda, itekako bitna za tragičan epilog ovog romana koji zaslužuje i filmsku ekranizaciju. “Kultna posuda” Omera Raka beskrajno je maštovita knjiga, a lik ženskastog Brandta netipičan je lik hrvatske književnosti, pravi šamar uobičajenoj predodžbi o hrvatskim mačo muškarcima. Roman afirmira arheologiju i njoj srodne struke kao ljudsku djelatnost koja, nasreću, nije omeđena vjerskim i nacionalnim osjećajima. A afirmira i Šibenik i šibensku okolicu kao atraktivno mjesto ljudskog bivstvovanja i to u reprezentativnom razdoblju od nekoliko tisućljeća. Struka će vjerojatno s pažnjom iščitavati i najnoviji Rakov rukopis, ali on je itekako pozivajući i za čitatelje koji i nisu eksperti za prapovijesne kulture.