Plenković će teško naći novog partnera koji će pristati da Marić ostane
Mora otići iz Vlade”, “Mostovi ministri i zastupnici glasat će za opoziv zbog njegove političke odgovornosti” ili “Imam novu saborsku većinu, formirat ćemo novu Vladu bez Mosta” ili ranije poruke “Nakon unutarstranačkih izbora u HDZ-u prekinut ću suradnju s Mostom i pronaći nove partnere”. I ne, nije riječ o svježoj političkoj drami i praktički padu Vlade HDZ-a i Mosta (iako Vlada formalno nije srušena) nakon što je premijer Plenković nonšalantno, da nije ni trepnuo, smijenio trojicu Mostovih ministara usred sjednice Vlade jer su bili protiv Vladine odluke kojom se od opoziva branilo ministra financija Zdravka Marića, nego o političkoj situaciji od prije godinu dana. Ponavlja se identična stvar. Sve je već viđeno, samo više u glavnoj ulozi nije Tomislav Karamarko, nego Andrej Plenković. Suradnja s Mostom, pokazalo se, ne može potrajati dulje od pola godine. Tomislav Karamarko i Božo Petrov u političkom braku izdržali su pet mjeseci, dok je premijer Plenković sa šefom Mosta izdržao samo mjesec dana više. Prije godinu dana, u isto ovo vrijeme proljetnih političkih hormona, Most je inzistirao na odlasku Tomislava Karamarka iz Vlade, tadašnjeg šefa HDZ-a i potpredsjednika Vlade, zbog njegove povezanosti s MOL-ovim lobistom Jozom Petrovićem. Karamarko je imao daleko veću političku težinu nego ministar Zdravko Marić (nestranački ministar iz HDZ-ove kvote), bio je tada šef najveće vladajuće stranke čiji su zastupnici na zahtjev Mosta podržali (to jest dali legitimitet) nestranačkom premijeru Tihomiru Oreškoviću i bilo je jasno da nije mogao popustiti Mostu i otići iz Banskih dvora, nego je u konačnici srušio vlastitu Vladu.
Očvrsnuo položaj u stranci
Budući da nije uspio sastaviti novu parlamentarnu većinu, nego je prouzročio izvanredne parlamentarne izbore, to ga je koštalo pozicije u HDZ-u pa se naposljetku povukao iz politike. Sada je premijer Plenković, iako je to zamjerao Karamarku prije godinu dana i slao poruke da HDZ ne smije biti talac jednog čovjeka, napravio istu stvar i to za politički daleko slabiju osobu. Ministar Marić odličan je ministar, ali niti je član HDZ-a niti ima svoju stranačku bazu. Kad se prespava noć nakon vrhunske političke drame, sve je jasnije da premijer Plenković, zapravo, nije štitio ministra financija, nego je njegovu situaciju iskoristio za konačni obračun s Mostom. Ali i pokazao da se ministra neće rješavati pod pritiskom Mosta, zbog čega bi ga razapeli u HDZ-u, nego pod svojim uvjetima i kada on to bude htio. Naime, u idućem koraku eventualnog sastavljanja nove Vlade teško je vjerovati da će novi partneri HDZ-a pristati na ostanak ministra Marića u Vladi. Posebice ako Plenković računa na podršku HSS-a ili HNS-a, koji su podržali SDP-ov opoziv Marića. Plenković je smjene ministara izvedbeno maestralno odradio, a najviše je bodova za razračun s Mostom dobio u HDZ-u, gdje mu je pozicija bila najslabija. Plenković je tek sada postao pravi šef HDZ-a jer je stranku riješio savezništva s Mostom koje u HDZ-u većina članova Predsjedništva (ali i članstva na terenu) – prezire. Iako Plenković uoči smjene ministara, što podrazumijeva i raskid suradnje s Mostom, nije tražio podršku Predsjedništva HDZ-a, niti je itko osim njegovih najbližih suradnika imao pojma što će učiniti, to mu, u principu, nitko nije zamjerio. Štoviše, doživio je ovacije, uz pokoje podsjećanje onih koji su istu situaciju prošli prije godinu dana s Karamarkom da radi istu stvar, ali su s Karamarkom barem znali što sprema. Plenkoviću je ovo stranački trenutak najveće moći, kao što je bio Tomislavu Karamarku kada je prekinuo tripartitne pregovore s Mostom jer nije htio u Vladu sa SDP-om pa je bio slavljen i među onima u HDZ-u koji mu nisu bili najskloniji jer nije pod cijenu vlasti pristao na suradnju sa SDP-om. No, svaki politički zenit ima svoj rok trajanja, tako i Plenković brzo mora iskoristiti sve benefite. Inače, lako mu se može dogoditi da hvalospjevi prerastu u kritiku. Što će se vjerojatno i dogoditi. Pobrojimo sve prednosti i rizike ove riskantne igre. Prvo, Plenković je ovim potezom dobrim dijelom primirio stranačku desnicu (unatoč narušenim odnosima, ponovno mu je saveznik i Milijan Brkić). Drugo, moguće je da će konsolidacijom i mobilizacijom HDZova članstva utjecati da HDZ-ov kandidat Drago Prgomet ostvari bolji rezultat od nezavisne Brune Esih na lokalnim izborima u Zagrebu (kojoj su ankete dosad bile sklonije), a ako se taj efekt ne postigne, možda će stranački udar na Plenkovića biti blaži. Treće, Plenković u što kraćem roku mora okupiti novu saborsku većinu, ako to uopće može napraviti bez HNS-a pošto bi Vlada s tom strankom bila politička triper-kombinacija jer će se u suprotnom početi stvarati nervoza kada se shvati da je prouzročio nove parlamentarne izbore. Četvrto, parlamentarni izbori, zapravo, bili bi najpošteniji izlaz iz ove situacije, a moguće je da bi HDZ na njima profitirao jer je SDP trenutačno u “knock outu”. Peto i, zapravo, ključno; hoće li birači, a to će se testirati već na lokalnim izborima, honorirati Plenkovićevu odlučnost u obračunu s Mostom ili će pak profitirati Most koji je već složio priču da Plenković ruši vlastitu Vladu, da je smijenio Mostove ministre koji su pokrovitelji i zagovornici istraga u Agrokoru, a sve zbog nestranačkog ministra koji zbog povezanosti s Agrokorom više ne smije biti ministar. Medijska i novinarska javnost u poimanju cijele situacije prilično se razlikuje od doživljaja koji imaju građani, koji nisu dio medijskog svijeta i koji situaciju prate s distancije. I dok medijski svijet uglavnom “slavi” Plenkovićev politički blitzkrieg, među ljudima se čuju komentari koji idu u prilog Mostu. Dakle, zašto je Plenković štitio ministra povezanog s Agrokorom i u jeku mnogih aktualnih gospodarskih i političkih problema prouzročio ponovnu nestabilnost Vlade, a moguće i nove izbore. Sada se sve svodi na uvjeravanje birača u svoju političku poruku. Plenkoviću je trenutačno, očito, bilo važnije zavladati HDZ-om nego brinuti se o percepciji birača jer se nada krizu vlasti riješiti preslaganjem većine, dakle bez novih izbora. A političkog tereta koji ga prati zbog zadržavanja ministra Marića u Vladi može se riješiti pri sastavljanju nove Vlade.
Vraćanje na dualizam?
Prije šest mjeseci, kada je Plenković sastavljao Vladu s Mostom, dobar dio članova Predsjedništva HDZ-a bio je protiv ponovnog braka s “mesijama”, kako mostovce zovu neki istaknuti HDZ-ovci. Tome su se protivili i Milijan Brkić i Darko Milinović, ali i Tomislav Čuljak, pa i Vladimir Šeks. Potonja dvojica imala su zadatak da osiguraju plan B, odnosno mogućnost Vlade s HNS-om, što bi dugoročno i za HDZ i za HNS bila štetna kombinacija. Neki u Plenkovićevu obračunu s Mostom i hladnoj smjeni na sjednici Vlade iščitavaju “rukopis” starog političkog lisca Vladimira Šeksa, koji je ujedno i Plenkovićev savjetnik, a uoči dolaska na vlast u HDZ praktički mu je bio i mentor za preuzimanje stranke. Najveći zagovornici suradnje s Mostom tada su bili Davor Ivo Stier, Zlatko Hasanbegović, ali i Goran Marić,
Premijer Plenković trebao bi izaći na nove parlamentarne izbore, u maniri britanske premijerke Therese May, te na pošten način eliminirati Most. No igra je rizična i neizvjesna. Što ako Most i nakon novih izbora ostane odlučujući faktor?
koji je zahvaljujući Mostu i ušao u Vladu i dobio ministarstvo. Sada se jedini Hasanbegović, kao član Predsjedništva HDZ-a, izjasnio da po njemu novi izbori nisu zadnja i najgora varijanta, nego najčišća. I poručio da svoj potpis za novu većinu ne daje unaprijed. Hasanbegoviću, ali i ostaloj stranačkoj desnici, primjerice, nije prihvatljiva suradnja u Vladi sa SDSS-om Milorada Pupovca. Osim toga, Hasanbegović ne pristaje ni na suradnju s HNS-om. Budu li HDZ-ovci stvarali problem u vezi sa SDSS-om, onda će Plenković još teže sastaviti novu Vladu, bilo da je riječ o preslaganju većine ili o manjinskoj Vladi. Navodno se i iz Stierova izlaganja na Predsjedništvu HDZ-a također moglo razabrati da mu novi izbori nisu mrska opcija. A što bi donijeli novi izbori? I što je uopće neko iole dugoročno rješenje za političku stabilnost Hrvatske? Most se pokazao kao opcija s kojom je nemoguće dugoročno surađivati. Nedostaje im političke zrelosti i pragmatičnosti, premda njihov zahtjev za smjenu Zdravka Marića nije bio nelogičan, samo potpuno krivo postavljen. Plenković si smjenu ministra nije smio dopustiti pod pritiskom Mosta, a u Mostu to ili nisu htjeli ili nisu mogli shvatiti. S obzirom na to da je Most na prvim izborima dobio 19 mandata, a na drugim 13, za očekivati je da bi na trećim parlamentarnim izborima dobio još manje zastupnika. Ali i dalje dovoljno da budu potreban faktor. Odlaskom Zorana Milanovića koji je HSS-u i HNS-u na listi SDP-a velikodušno podijelio ukupno 14 mandata, ni te dvije stranke nakon ponovnih izbora ne mogu se nadati izdašnom broju zastupnika. Može li se Hrvatska ponovno vratiti u politički dualizam HDZ-a i SDP-a bez jake treće opcije koja samo “smeta” starim strankama u njihovu načinu vladanja? Je li se Most dovoljno kompromitirao da bi mu birači okrenuli leđa ili će tek profitirati na slučaju Agrokor i optužiti premijera Plenkovića da štiti 20-godišnji sustav vladanja i poslovanja koji je doveo do kolapsa Agrokora? Iako su mostovci ostali zatečeni odlučnošću premijera Plenkovića da ih surovo odreže iz političke igre, pa se ponašaju pogubljeno i u maniri gubitnika zazivaju ustavnu krizu, ipak bi se ta njihova agresivna retorika mogla uhvatiti kod birača. Istup smijenjenog ministra unutarnjih poslova Vlahe Orepića u petak je bio nevjerojatan. Plenkovića je optužio za uzurpaciju vlasti, a narod pozvao na ulice. Dakle, ministar policije poziva na nerede!? Mostovci ne mogu spriječiti svoje smjene, ali mogu raditi politički cirkus.
Tijesna većina
To im uoči lokalnih izbora jedino i preostaje, osim ako ne prijeđu granicu pa ih ljudi počnu smatrati potpunim ridikulima. Igra je rizična i neizvjesna. Novi izbori mogu donijeti iznenađenja, ali mogu i ponovno izbaciti Most kao odlučujući faktor, teško je ovog trenutka raditi neku dugoročniju procjenu. U HDZ-u se čuju komentari da bi mogli stabilnije vladati sa 78 ruku u Saboru bez Mosta, što je tijesna većina, nego s 14 zastupnika Mosta i komotnom većinom. Plenković pak bez pet zastupnika HSS-a teško može sklepati ikakvu većinu, a možda u Saboru dobije i podršku HNS-a, pa u miru i ljubavi nastave vladati. Ali to bi bilo izigravanje volje birača jer su HSS i HNS na izbore izašli sa SDP-om, dakle birači koji su lijevoj opciji dali glas na prošlim parlamentarnim izborima nisu to učinili da bi te dvije stranke sada držale političku štangu HDZ-u. I dok bi se suradnja s HSS-om, koji je već bio u koalicijama s HDZom, još kako-tako i mogla pravdati, ona s HNS-om nema nikakve političke logike, osim želje za vlašću. Premijer Plenković trebao bi procijeniti najbolji trenutak i izaći na nove parlamentarne izbore, u maniri britanske premijerke Therese May, te na pošten način eliminirati Most, što znači uprijeti sve snage da HDZ osvoji barem 63-65 mandata i onda može što hoće...