Ima li smisla Praznik rada?

Italija je demokratska Republika utemeljena na radu, piše u prvom članku talijanskog ustava. Trenutačna nezaposlenost veća je od 11%, a nezaposlenost mladih između 15 i 24 godine iznosi čak 40%. Vojsci nezaposlenih pridružit će se ubrzo i 12.000 zaposlenih u talijanskoj zrakoplovnoj kompaniji Alitaliji, koja je, inače, potpuno privatna. Sindikati su zatražili referendum unutar kompanije o novom planu njezina spašavanja jer je u stalnoj krizi od 2008. pa ga je većina zaposlenih odbacila. Planom je bilo predviđeno smanjenje plaća i otpuštanje manje od tisuću zaposlenika. Zagovornici odbacivanja plana držali su da će na koncu intervenirati država. No, vlada je odbacila bilo kakvu državnu intervenciju. Uostalom Alitalia je u posljednjih 40 godina koštala talijanske porezne obveznike 7,4 milijarde eura i vlada odbacuje svaku mogućnost nacionalizacije kompanije, jer što bi onda trebalo učiniti s drugim kompanijama u krizi? Još jedan referendum pokopao je same glasače. Alitalia leti u likvidaciju. U Hrvatskoj postoji slična dilema: treba li država intervenirati ili ne u slučaju Agrokor.

Državna bi intervencija, zasigurno, naljutila porezne obveznike. Radničke i sindikalne bitke iz 19. stoljeća koje su dovele do Praznika rada dovele su i do referenduma na kojima sindikati i zaposlenici, uz nemenadžersko ponašanje menadžera usmjerenih samo na zadovoljavanje prijatelja u politici (“zaposli mi ovoga i onoga”), sami uništavaju radna mjesta. Problem sindikata jest što se „brinu“samo za zaposlene, a ne i za osobe koje ne rade, koje rade na crno i na mnoge druge ne baš dostojanstvene načine. Posao bi čovjeku trebao omogućiti da realizira svoje profesionalne i privatne težnje, a prečesto postaje mjesto na kojem se boravi osam sati u zamjenu za neku plaću. Osim toga u nerazvijenom svijetu, spomenimo samo Kinu i Indiju, radnička su prava još daleko od onih stečenih u razvijenom svijetu. Dakle, Praznik rada ima smisla obilježavati, ali s pogledom na današnjicu, jer u suprotnome sve se pretvara u izlete. I potrebno je taj Praznik odvojiti od tzv. stranaka koje sebi pripisuju sva prava nad obilježavanjima nekih datuma. Prvi svibnja nije samo praznik zaposlenih glasača ljevice.