Tužbom na tužbu. Hrvatskaza sada vodi dva prema nula
Dvije države, Hrvatska i Slovenija, ne dijele samo granicu. Industrije su kompatibilne, jezici su dovoljno slični. Prema podacima iz slovenskih medija, Slovenci u Hrvatskoj posjeduju oko 110 tisuća nekretnina. Generacijama su se stanovnici Istre rađali i prvu pomoć primali u bolnicama u Kopru ili u Izoli. I ništa manje važno – dvije države nikada nisu ratovale, što nije mala stvar, i ne samo iz perspektive trusnog područja ovog dijela Europe. Zašto su onda, unatoč svemu tome, odnosi dviju država od savezništva pri napuštanju Jugoslavije, vrlo brzo prerasli u neuralgične? Kako je moguće da je – kako je jednom ocijenio slovenski ministar vanjskih poslova Karl Erjavec – Hrvatska naporan susjed. A vjerojatno bi i mnogi s druge strane isto opisali Sloveniju.
Potpuno suprotni stavovi
Iako nije jedini, granični prijepor obilježio je odnose dviju država od njihova osamostaljenja. Uz kopnenu granicu, slovenski prioritet Piranski je zaljev i teritorijalni spoj s otvorenim morem. Hrvatska, treba napomenuti, ima neriješenu granicu i s BiH, Crnom Gorom te sa Srbijom, no ni jedan od tih sporova nije izazvao toliko incidenata, političkih potresa i emocija kao taj sa Slovenijom. Objava arbitražne odluke suda u Haagu o razgraničenju koja se očekuje za neko vrijeme bit će vrhunac 26-godišnjeg mučnog a na trenutke i opasnog političkog natezanja, ucjena, prepucavanja, incidenata i skupljanja političkih bodova na račun druge države. Obje se države logistički i diplomatski pripremaju za odluku, ukopane u dijametralno suprotne stavove. Hrvatska ostaje pri stavu, potkrijepljenog saborskom odlukom, da su arbitraža na koju je dosad potrošeno 3,9 milijuna eura i sporazum gotova stvar, da je arbitraža nepovratno kontaminirana nakon što je Večernji list u srpnju 2015. otkrio da su slovenski sudac Jernej Sekolec i slovenska agentica Simona Drenik ne samo nedopušteno komunicirali nego i planirali utjecaj na ostale arbitre te kovali planove o podmetanju dokaza. Slovenija pak inzistira na tome da Zagreb mora poštovati odluku, unatoč tomu što je i sama neizravno priznala krivicu opozivom S. Drenik, dok se Sekolec sam povukao. Oni i dalje podržavaju sud koji je lani potvrdio da je Slovenija kršila postupak, ali smatra da je sanirao situaciju izmjenom arbitara – što je jedva uspio jer su se svi ugledniji stručnjaci izmicali iz problematičnog postupka, posebice nakon što je predsjednik suda Gilbert Guillaume pokušao postavljanjem svog prijatelja, predsjednika Međunarodnog suda Ronnyja Abrahama, vratiti legitimitet sudu, da bi on – nakon samo nekoliko dana – pobjegao glavom bez obzira. Kako je Ljubljana poštovala odluku Europskog suda za ljudska prava iz 2014. u slučaju neprenesene štednje, kad je Ljubljani naloženo da štedišama u Hrvatskoj (i BiH), a njih je oko 130 tisuća, vrati devizne depozite koji su im bili nedostupni više od 20 godina, tako i Hrvatska mora poštovati odluku arbitraže, ponavljaju u Sloveniji, govoreći o još jednom od sporova koji je više od 20 godina opterećivao odnose dviju država. No provođenje odluke ESLJP-a nadgleda Vijeće ministara, a provođenje arbitražne odluke – nitko. Čak su i presude međunarodnih sudova – na koje je Hrvatska htjela izvesti Sloveniju zbog razgraničenja, što ona nije prihvatila i zato što inzistira da se pri odluci vodi načelom pravičnosti, a ne samo međunarodnog prava – prepuštene u provedbi strankama. Međutim, ako jedna stranka nije zadovoljna, može se obratiti Vijeću sigurnosti, koje bi mehanizmom moglo osigurati provođenje presude. No kod arbitraža takav mehanizam jednostavno ne postoji. Čak ni UN nema mandat “nametnuti” odluku, kao ni “odobriti” izlazak jedne strane iz sporazuma – ovaj put Hrvatske – koja je aktivirala sad već famozni članak 60. Bečke konvencije kojim se napušta sporazum zbog njegova grubog kršenja. – Arbitražni sudovi oslanjaju se na premisu da će stranke prihvatiti njihove odluke – kažu u analizi afere Piranleaks neovisni stručnjaci, Araman Sarvarian i Rudy Baker, profesori prava sa Sveučilišta u Surreyu. Sarvarian je stručnjak za etiku u međunarodnom pravu, a sudjelovao je i u radnoj skupini za uspostavljanje etičkih pravila koje je koristio Arbitražni sud u Londonu pri svom formiranju. Mogući politički pritisak, govore, na Hrvatsku mogao bi se iščitati iz arbitražnog sporazuma koji kaže da će “Slovenija ukloniti sve rezervacije” prema zatvaranju i otvaranju pregovora Hrvatske s EU. Iz te činjenice neki slovenski stručnjaci crpe objašnjenje o mogućem političkom uvjetovanju prihvaćanju odluke suda, no Britanci su uvjereni: – Ugovor o pristupanju Hrvatske EU apsolutno nigdje ne obvezuje Hrvatsku da provede odluku Arbitražnog suda. – Ne postoji međunarodni forum na kojem bi Slovenija inzistirala na ispunjenju odluke, no na raspolaganju su joj drugi instrumenti rješavanja spora. Na bilateralnoj razini Slovenija mora imati pripremljene razne strategije pa i miroljubive sankcije ili protumjere – govorila je i slovenska pravna stručnjakinja Dominika Švarc, neovisna konzultantica za međunarodno pravo i politiku koja radi na pravnim poslovima pri slovenskim i međunarodnim sudovima.
Slovenske protumjere
Kakve su to moguće protumjere, naravno, ne otkriva. Teoretski je moguće da Slovenija pokuša tužiti Hrvatsku na međunarodnom sudu, no za postupak Hrvatska mora dati svoj pristanak. Slovenija je natuknula mogućnost veta na hrvatsko priključenje Schengenu, što nije nerealno. Ako nas je nedavna povijest nečemu naučila, to je da se Slovenija ne boji solirati unutar EU, kao što je, na zaprepaštenje ostalih članica, blokirala zajednički – i prethodno usuglašen – popis Bjelorusa kojima se, zbog bliskosti s režimom Aleksandra Lukašenka, “zadnjeg europskog diktatora”, zabranjuje ulaz u EU, sve dok s njega nije skinut Jurij Čiž, poduzetnik u poslovnim odnosima sa slovenskim tvrtkama. No kao svojevrsna protumjera može se tako promatrati i povlačenje žičane ograde na hrvatsko-slovenskoj granici pod objašnjenjem da se tako štiti granica od ilegalnih migranata. Postavljanje žice prerogativ je svake države, no, upozoravala je Hrvatska u više od desetak diplomatskih nota, na nekim dijelovima ona prolazi hrvatskim teritorijem. U Ljubljani nisu bili impresionirani ni diplomatskim notama, ni slovenskim katastarskim kartama koje potvrđuju hrvatske tvrdnje. Žica i danas stoji na hrvatskom teritoriju. U kontekstu pritisaka mnogi tumače i gužve na granicama nastale nakon što je na snagu stupila odredba o revidiranom schengenskom zakoniku. Sloveniju se ne bi smjelo prozivati za poštovanje odluke EU o strožim kontrolama granica, o čemu su se složile sve članice, ali ta odredba predviđa mogućnost da se kontrole, u slučajevima kad negativno utječu na države, provode manje striktno. I dok je, primjerice, s Mađarskom postignut takav dogovor, sa Slovenijom je to postignuto tek uz posredovanje Komisije. No najočitiji primjer protumjera desetomjesečna je slovenska blokada Hrvatske u pristupnim pregovorima od 2008. do 2009., i to zbog granice, nakon godina incidenata i prepucavanja. Upravo je 2007., baš kad su se tadašnji premijeri Ivo Sanader i Janez Janša dogovorili da se krene u rješavanje granice, jedan drugi bivši slovenski premijer Anton Rop rekao da su se 2004., u vrijeme predizborne kampanje uoči parlamentarnih izbora, tadašnji hrvatski premijer Ivo Sanader i slovenski premijer Janez Janša “dogovarali” o graničnim incidentima u Piranskom zaljevu, što je Sanader nazvao “antologijom političke gluposti”, a Janša odveo Ropa na sud. Unatoč okvirnom dogovoru, redom su propadale inicijative EU za rješenje granice. U jeku blokade, iznenada
Slovenija već godinama pokazuje da je ništa osim (hrvatskog) teritorija neće zadovoljiti u slučaju Piranski zaljev
ostavku daje premijer Ivo Sanader. Kasnije je rekao da nije želio trgovati hrvatskim teritorijem. Slovenija je napokon deblokirala pregovore, no tek nakon što su Jadranka Kosor i Borut Pahor usuglasili arbitražni sporazum i potpisali ga u Stockholmu, glavnom gradu tadašnje predsjedajuće članice EU, čiji autoritet danas zaziva Slovenija. – Slovenska diplomacija mora osnažiti svoje djelovanje na široj međunarodnoj sceni, prije svega na razini EU, jer je ona, kao sudionica pri sklapanju arbitražnog sporazuma, posebno zainteresirana da se on poštuje – dodala je Švarc. No tu nastaje novi problem. Hrvatska strana inzistira na tome da je sporazum – bilateralan. – Potpisali su ga premijeri dviju država, a EU je bio facilitator i potpisao ga je kao svjedok – kažu nam. O tom vremenu za Večernji je govorio Pahor za vrijeme predsjedničke utrke 2012. – Mislim da su u lipnju (2009., nap. a.) i u Zagrebu i u Ljubljani shvatili da smo ostali sami. Sjećam se, odlazio sam iz Bruxellesa i u zračnoj luci sreo švedskog ministra vanjskih poslova Carla Bildta. Znamo se, odmaknuli smo se nekoliko metara u stranu. Pitao sam ga: “Carl, što sada? Što ćete učiniti?” Švedska je preuzimala predsjedanje Unijom. A on je rekao: “Ništa. Pustit ćemo neko vrijeme. Nećemo ništa raditi, čekat ćemo pa ćemo vidjeti što je moguće napraviti”. Tog sam trena shvatio da sve ovisi o Ljubljani i Zagrebu – kazao nam je tada Pahor. Na pitanje s čije je strane došao prvi prijedlog, odgovorio je: “Sa slovenske, iz mog ureda.” Unatoč tomu, slovenska strana ustraje da je EU od ključnog značaja u sporu. – Komisija mora utjecati na Hrvatsku – kazao je šef slovenske diplomacije Karl Erjavec lani u studenome, kad mu je postalo jasno da ni tadašnja Oreškovićeva Vlada, a nadao se da će “slomiti” ministra Miru Kovača te prije izbora zdušno navijao za HDZ, ne mijenja konsenzualni stav hrvatske politike o istupanju iz arbitraže donesen u mandatu Zorana Milanovića. Nije mu leglo ni to što je hrvatska diplomacija minimizirala nešto prije toga i utjecaj odbijanja Kine da prihvati odluku Arbitražnog suda u sporu s Filipinima o pravu na Južnokineskom moru, što je i Slovenija navodila kao ključni trenutak koji bi mogao imati reperkusije na hrvatsko odbijanje da provede odluku Arbitražnog suda. – Hrvatska će pasti u međunarodnu izolaciju ako ne poštuje odluku suda. Ako su države oštre prema Kini, kako će tek biti prema Hrvatskoj – kazala je slovenska stručnjakinja Švarc. I Europska komisija, na koju računaju Slovenci, u ožujku ove godine modificirala je svoj inicijalni tvrdi stav prema slučaju Hrvatska – Slovenija. Nakon otkrivanja skandala u srpnju 2015., reakcija EK bila je pragmatična i nije ulazila u meritum hrvatske odluke: inzistiralo se da se arbitraža, kao pravni instrument, mora nastaviti. U to vrijeme ni svi strani veleposlanici nisu bili uvjereni da je Hrvatska postupila ispravno. No libili su se javno izreći taj stav. Tad je samo iz američkog veleposlanstva u Zagrebu stiglo priopćenje da SAD – i bilo je to iznenađenje – pozdravlja bilo kakav dogovor dviju država, što je nedavno ponovljeno, ali sada iz američkog veleposlanstva u Ljubljani. Šef EK Jean-Claude Juncker početkom ožujka, prije posjeta Sloveniji, ponavlja da podržava arbitražu, no nekoliko dana kasnije, predsjednik Europskog parlamenta Antonio Tajani izjavljuje da su arbitraža i granica unutarnje pitanje Slovenije i Hrvatske, a potom i sama Komisija objavljuje “novi” stav u kojem kaže da “općenito podupire arbitražne procese, ali je spremna podržati bilo koje održivo bilateralno rješenje”. Nove izjave – ne slučajno – poklapaju se s boravkom ministra vanjskih poslova Davora Ive Stiera u Bruxellesu. Krajem ožujka, usred Ljubljane taj stav ponavlja i poljski premijer Andrzej Duda, a prije desetak dana i litavski ministar vanjskih poslova. Mnogi se pitaju hoće li i kako Rusija reagirati, s obzirom na relativno dobre odnose sa Slovenijom. Rusija i sama ima iskustva s istim Arbitražnim sudom, i to zbog sljedećeg: taj je sud 2015. odlučio da je Rusija prekršila međunarodno pravo kada je zaplijenila brod Greenpeacea “Arctic Sunrise” u rujnu 2013. tijekom prosvjeda protiv ruske naftne platforme na Arktiku te naredio plaćanje odštete. No Rusija je nije platila ni dandanas jer je prije odbila arbitražni postupak ustvrdivši da za taj slučaj nije nadležan. Hrvatsko članstvo u EU iznjedrilo je, uz arbitražni, još jedan problematičan sporazum. Memorandum iz Mokrica o tzv. prenesenoj štednji Ljubljanske banke – onoj koju je preuzela hrvatska država te isplatila oštećene iz proračuna, a hrvatske su banke za navedene iznose, u ime države, tužile Ljubljansku i Novu ljubljansku banku – potpisali su 2013. premijeri Zoran Milanović i Janez Janša. Jedva je usuglašen, nakon niza pregovora u kojima je Slovenija tvrdila da je riječ o sukcesijskim pitanjima te da je za to nadležna Banka za međunarodna poravnanja u Baselu, koja je pak odbijala nadležnost. No prijepor kod Memoranduma, koji je bio uvjet za slovensku ratifikaciju hrvatskog pristupnog sporazuma s EU, izaziva termin “stay” – Slovenija smatra da po njemu svi procesi u Hrvatskoj trebaju biti zaustavljeni, dok iz Hrvatske ponavljaju kako hrvatsko zakonodavstvo poznaje samo termin mirovanje s rokom od godinu dana. Kako slovenska strana smatra da ne treba mirovanje, pa ga onda i ne traži, postupci na hrvatskim sudovima teku, uz osudu slovenske strane. Naposljetku je, kao protumjeru, Ljubljana otvorila novu frontu i u rujnu prošle godine Europskom sudu za ljudska prava (ECHR) u Strasbourgu podnijela tužbu protiv Hrvatske zbog kršenja prava Ljubljanske banke Zagreb na naplatu dugova hrvatskih tvrtki, koji, tvrde, iznose oko 360 milijuna eura. Kako će proći ta tužba tek ćemo vidjeti, no Slovenija je dosad u odnosima s Hrvatskom zabilježila dva pravna poraza – izgubila je arbitražu o Krškom te tužbu zbog neprenesene štednje. Stoga su sada svi diplomatski i politički napori usmjereni prema provedbi arbitražne odluke. Slovenska se strana pohvalila da ima pripremljen akcijski plan. No i Hrvatska ne ulazi u finalni dio nespremna. Svi su ministri, doznaje se, dobili naputak da se u svojim resorima pripreme za odluku. Ljubljana se u svojim kalkulacijama i dalje najvećim dijelom oslanja na pretpostavku da će presuda ići njoj u korist. Osramoćeni slovenski arbitar Sekolec u razgovoru s agenticom Simonom Drenik kazao je kako je, već u ranoj fazi, odlučeno da će “Slovenija dobiti na moru što želi”. Citirao je predsjednika suda Gilberta Guillaumea koji je impresioniran sporazumom Drnovšek – Račan. – To uopće nije loše, to što tamo piše. Tako mi je rekao – prenio je Sekolec.
Zaseoci uz Dragonju
Sporazum Drnovšek – Račan iz 2001. bio je još jedan od pokušaja rješavanja razgraničenja, koje je opterećivalo odnose odmah nakon izlaska iz Jugoslavije, iako je – istaknimo – Slovenija sa sadašnjim granicama ušla i u UN i EU. U lipnju 1991. godine, slovenska
teritorijalna obrana popela se na Svetu Geru kako bi je “čuvala” i “čuva” je i danas. Granice između Hrvatske i Slovenije od početka su utemeljene tadašnjim tokom rijeka. Međutim, tokovi su se pomicali, i to prema Hrvatskoj. Slovenija je 1992. željela preuzeti četiri zaseoka uz rijeku Dragonju, a godinu dana kasnije službena Ljubljana donosi Memorandum u kojem traži cjelovitost Piranskog zaljeva. Dok je Slovenija željela za sebe Piranski zaljev i granicu uz obalu Savudrije, Hrvatska je ustrajavala na kopnenoj granici uz kanal Sv. Odorik i originalno korito rijeke Dragonje, čime se povlači središnja crta u Piranskom zaljevu. Upravo je to temelj spornih posljednjih šest kilometara kopnene granice. Dogovor Račan – Drnovšek nastajao je u Šmarješkim Toplicama, u rano ljeto 2001. Najsporniji dio, zbog kojeg se Račan morao odreći tog dogovora, bio je famozni morski desetkilometarski “dimnjak”, hrvatski prostor koji je, prema tom sporazumu, Zagreb bio voljan prepustiti Ljubljani kako bi Slovenija dobila izlaz na otvoreno more, što i jest njezina glavna ambicija u dugogodišnjem sporu s Hrvatskom.
Kopru ništa ne smeta
Inzistiranje na teritorijalnom spoju s otvorenim morem Slovenija pravda “osiguranjem” za luku Kopar. No zapreke za plovidbu brodova nema, kao što nema zapreke za funkcioniranje granice na kopnu koju uređuje Sporazum o prekograničnoj suradnji. Kako 2011. piše Tatjana Tomajić iz pulskog područnog centra Instituta Ivo Pilar u radu pod naslovom “Kriza međunarodnih odnosa – studija slučaja: Hrvatska i Slovenija, granica u Istri”, sustav usmjerene i odvojene plovidbe u sjevernom Jadranu, u primjeni od 1. prosinca 2004., usvojen je u Međunarodnoj pomorskoj organizaciji u odnosu na crtu razgraničenja na moru prema Osimskom ugovoru. – Po tom sporazumu svi brodovi dolaze u luke Kopar i Trst preko teritorijalnog mora Hrvatske, a na povratku, do izlaza u otvoreno more, plove kroz teritorijalno more Italije. Unatoč slovenskim tvrdnjama o lošim posljedicama za gospodarski razvoj luke Kopar bez pristupa otvorenom moru, pretovar tereta u toj luci kontinuirano raste. Luka Kopar bilježi u 2006. 14 milijuna tona tereta, što je gotovo 5 milijuna tona više od prometa te luke 2001., a sadašnji je promet trostruko veći nego 1990. (5 milijuna tona tereta), kada je Slovenija bila u sastavu Jugoslavije i navodno imala “teritorijalni izlaz na otvoreno more” – kaže T. Tomajić. Drugi razlog zbog kojeg Slovenija radi na sporazumu Račan – Drnovšek ima uporište u zaključku slovenskog parlamenta 2013. u kojem se kaže da je “zadatak Suda da odredi teritorijalni kontakt s međunarodnim vodama” te da će svaku odluku koja ne bude u skladu s tim proglasiti “suprotnom s mandatom Suda”. Time je Slovenija još jednom pokazala da je ništa osim (hrvatskog) teritorija neće zadovoljiti.