Hrvatska između sindroma kontejnera i jahti ima i dobre strane

Nismo ekstremna nacija, ali zbog manjine koja nameće ideološke teme vrtimo se u krug dok mladi mogu samo na biro ili kofer u ruke... – Mi smo u mnogim stvarima Amerika za Talijane. To govorim otkad živim u Italiji. Hrvatske bolnice su čišće, urednije, opremljenije, porodi humanije vođeni. I još, nakon devet godina u Italiji, više vjerujem svojoj doktorici, zubaru, ginekologu i frizerki. Zvuči kao vic, ali je istina. A suprug Talijan kaže i da je hrvatska policija vrednija i temeljitija – govori hrvatska državljanka, pravnica Nataša M. S., koja s obitelji živi u Milanu. I njezine riječi potvrđuju da ništa u životu nije crno-bijelo, pa ni ova država, koja ima i niz dobrih strana. Zbog boljeg sutra i bez obzira na to tko bio na vlasti, analizirali smo sa stručnjacima dobre i loše stvari u Hrvatskoj, u kojoj između sindroma jahti i sindroma kontejnera nestaje srednja klasa. Akademik Ivan Cifrić jednim od ključnih problema smatra neučinkovitost institucija, koje nemaju adekvatne odgovore na probleme u društvu. A problem je i vrijednosni sustav. – Sve smo vrijednosti izokrenuli naopako. Na dnu su nam one koje vrijede i koje su bitne za čovjeka. Klima u društvu potiče konformizam, važni su celebrityji, a ne život radnika, seljaka i učitelja koji pošteno rade. Forsira se kratkoročni uspjeh koji može brzo donijeti zaradu, jer za mjesec dana treba kupiti Mercedes ili vilu na moru... Radna etika ne postoji, a sigurnost ili nestabilnost zemlji donosi vrijednosni sustav kojeg dominantno (po)održava srednji sloj. Ako njega nestaje, nestaje i vrijednosnog sustava i zato danas govorimo samo o zaradi i potrebi za uspjehom, a s druge strane je sirotinja. Imamo sindrom jahti i sindrom kontejnera jer se društvo razlomilo – kaže akademik Cifrić.

Loše institucije i pravosuđe

Goran Selanec, zamjenik pravobraniteljice za ravnopravnost spolova i kandidat za suca Ustavnog suda, koji je magistrirao i doktorirao na uglednom Pravnom fakultetu u Michiganu, nikad nije dvojio hoće li se vratiti u Hrvatsku, u koju su ga vukli dobri obiteljski i međuljudski odnosi. Naši su građani, kaže, solidarni i empatični i spremni pomoći sugrađanima u humanitarnim akcijama. Pozitivnim drži i što građani osjećaju pripadnost svojoj lokalnoj zajednici, gradu, regiji i cijene prirodna bogatstva zemlje i osjetljivi su na to kad interesne skupine pokušavaju njima manipulirati. No, lošim drži sljedeće: – U državnom aparatu prioritet ima politička vjernost, a ne stručnost i profesionalnost. To guši sposobnost institucija da se prilagode brzom tempu promjena, lokalno i globalno. U okoštalom državnom aparatu vlada mentalitet činovništva pa se sve formalizira u detalje, koji ničem ne služe i inzistira se na bespotrebnim stvarima koji guše građane koji ne mogu zbog birokracije iskoristiti ideje i talent. To izaziva nepovjerenje u državu, koja vas zaguši s milijun nepotrebnih stvari – kaže. Svjestan je i da imamo problem i s neučinkovitim pravosuđem. – Ljudi imaju nisko povjerenje u pravosuđe jer ako se upuste u pravne postupke, ne mogu predvidjeti ishod i to stvara pravnu nesigurnost. A ako i dobro završe, često predugo traju. Sudstvo je netransparentno, građani ne mogu bez problema pratiti i pretraživati sudsku praksu i kritizirati je u javnoj raspravi jer se velika većina odluka ne objavljuje. Sudstvo je grana državne vlasti, nije podložno demokratskoj kontroli kroz izbore, pa je jedini način na koji odgovara građanima – transparentnost. Suci jesu i moraju biti nezavisni, ali ono što rade mora biti transparentno, a to se ne događa pa isplivaju loše priče u medijima zbog kojih ih im građani ne vjeruju, iako puno mojih kolega(ica) pošteno radi – ističe Selanec. – Ali nisu ni građani, ni

mediji idealni, jer u društvu imamo sindrom Krista – kaže Cifrić, jer prvo nekoga slavimo dok nam odgovara, a onda smo ga u stanju zgaziti i uništiti. U javnosti je i previše ideoloških tema. – Mi nismo ekstremna nacija, ali zbog manjine koja nameću te teme, stalno se vrtimo u krug dok mladi, kojima je dosta obećanja, nemaju kamo, nego na biro ili kofer u ruke. Većina ljudi je podržavala socijalistički sustav ne zbog ideologije, fućkalo im se za ideologiju, nego im je bilo stalo da im se djeca obrazuju i imaju bolji život – kaže Cifrić. U turbulentnom vremenu dobra stvar je i sigurnost zemlje. Prof. Ljiljana Kaliterna Lipovčan, pomoćnica ravnatelja Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, kaže da se preko 80% građana osjeća sigurno, i kada hodaju noću susjedstvom ili su sami u svom domu. – Prema rezultatima lanjskog „Pilarova barometra hrvatskog društva“, građani najviše povjerenja imaju u vojsku, školstvo, zdravstvo, crkvu, predsjednicu i policiju, a najmanje u stranke, Sabor, Vladu i pravosuđe. Da sam na mjestu predstavnika tih institucija, ozbiljno bih se zabrinula i počela raditi na poboljšanju svog ugleda u društvu – kaže Kaliterna Lipovčan. No, političare ne brine nepovjerenje građana, nego samo porast populizma, za koji su sami krivi. Dobra stvar u nas je i zdravstveni sustav, dostupan i relativno kvalitetan. Selanec kaže da je u SAD-u infrastruktura u zdravstvu svemirski brod za naše uvjete, ali... – Zdravstvena usluga u SAD-u je brza, nema listi čekanja, ali i neusporedivo skuplja i nepristupačnija puno većem broju ljudi. Kad uzmemo u obzir ono što dajemo za zdravstvo i dobivamo, mi smo iznad razine vode, ali bojim se da ćemo, ako ovako nastavimo, zbog problema u sustavu i bolnicama potopiti i izgubiti postojeću razinu zdravstvene zaštite – kaže.

Znamo trošiti i družiti se

Ekonomski analitičar prof. Luka Brkić drži da puno bolje živimo od onog što zaslužujemo s obzirom na to kako smo organizirani i kako radimo. Iako ova zemlja ima niz pretpostavki za bogatiji, ispunjeniji i pravedniji način života. – Društva u kojima institucije postoje samo zbog sebe, a nisu inkluzivne, kao kod nas, i ne računaju na značajan broj građana u razvoju, u stvaranju vrijednosnih matrica, u procesu donošenja odluka, nemaju razvojni potencijal, nego stagniraju i urušavaju se. Veliki problem je i mirovinski sustav, neodrživ kakav je sad, koji vuče zemlju natrag. Politički je populizam govoriti o zaštićenim mirovinama, o mirovinama za sve bez obzira na rad, a bez ikakvog uporišta, bez da smo stvorili materijalnu osnovu za to. Sustav nagrađivanja i valorizacije napredovanja u državi je loš. Stabilizirali smo se na razini s koje se ne možemo pomaknuti i na kojoj možemo i dalje opstati, samo je pitanje do kad i po kojoj cijeni – zaključuje Brkić. Selanec lošim drži nepoticanje u obrazovanju kritičkog razmišljanja kod djece i mladih i neosvješćivanje čemu služe institucije. Društvo, kaže, ne dopušta da se razmašu talent i znatiželja mlađih generacija, koje su često prinuđene otići van da bi došle do izražaja. Mladi su financijski nepismeni kad izađu iz škole i fakulteta, zapaža, i ne znaju upravljati novcem, dok je vani novac usko vezan uz rad pa se pazi na svoj i tuđi novac. No, ako ne znamo paziti na novac, bar se znamo družiti. Naši su građani zadovoljni odnosima s drugim ljudima, a čak 40% ih je izrazito zadovoljnih, kaže Kaliterna Lipovčan. Zadovoljni su i pripadnošću zajednici u kojoj žive i zdravljem, što nije malo.

U društvu vlada konformizam, nema radne etike. Forsira se brzi uspjeh i zarada... Politički su populizam zaštićene i mirovine za sve bez obzira na rad i bez ikakvog uporišta