Remen koji ja sašijem traje više desetljeća
Obrtničku radnju zatvorio je zbog silnih poreza, prodaje po sajmovima i rado bi da se pojavi šegrt kojemu bi prenio svoje znanje i ostavio strojeve Vedran Balen Bilo koji proizvod da napravite, morate ga rukama oblikovati, formirati, obojiti, prelakirati, udahnuti mu dušu. Nema stroja koji će oblikovati artikl umjesto vas. Posao je zahtjevan, ali ja u njemu uživam – kaže Brođanin Darko Martinović (53), jedan od posljednjih remenara u Hrvatskoj. Zanat je zavolio i naslijedio od oca, s kojim je od malih nogu zalazio u radionicu. Za razliku od onih jeftinih u trgovačkim centrima, za koje on voli reći da su za jednokratnu upotrebu, njegovi “uniseks” remeni za traperice i sportske hlače traju desetljećima. Na svojoj singerici iz Drugog svjetskog rata proizvodi i etuije za mobitele i naočale, novčanike, privjeske, torbe... Kaže da može živjeti od tog posla jer je skroman i nema velike prohtjeve. – Najviše ide sitna galanterija. Torbe ne toliko jer su velike i zahtijevaju puno materijala, pa su i skuplje. Da sam mlađi i da imam više energije, čuda bih stvarao. Ovako sam posao prilagodio svojim godinama i zdravlju i opet si uspijevam zaraditi skromnu plaću – nastavlja Martinović. Obrtničku radnju zatvorio je prije desetak godina jer nije više mogao izdržati silne porezne namete. Danas prodaje na sajmovima, predstavljajući stari zanat preko jedne kreativne udruge. Kaže da se nakon razdoblja masovnog uvoza nekvalitetnih kineskih proizvoda kupci sve više vraćaju koži jer su shvatili da, ako žele da im nešto traje, mora biti od kože. Nažalost, tradicija remenarstva u obitelji Martinović s njim će završiti, jer muškog potomka nema, a kći nije zainteresirana za kožu. – Kada bi se pojavio neki šegrt, rado bih mu prenio svoje znanje. Ostavio bih mu i strojeve. Nažalost, mladima taj posao nije zanimljiv. Oni misle da tu nema novca, iako se može zaraditi. Potrebna je samo volja – zaključio je.
Radi na singerici iz Drugog svjetskog rata i uspijeva si zaraditi skromnu plaću