Adamovu prvu pričest moramo prepoznati kao priliku da svi zajedno postanemo bolji
Crkva je specifična institucija i od njezinih službenika očekuje se da su iznad ostalih. Ne kaže se bez razloga da svećenik prispodobljuje samoga Krista na zemlji, pa da ga nema, primjerice, nitko (ma koliko moralan i ispravan bio) ne bi mogao podjeljivat
Bolno je bilo gledati sve što se ovoga vikenda događalo s prvom pričesti maloga Adama Kadića iz Gradišta, dječaka koji boluje od Downova sindroma, a koji je u središte pažnje javnosti dospio zbog odluke župnika da mu uskrati, odnosno udijeli prvu pričest pod nekim posebnim tj. svojim uvjetima. Bolno je bilo zbog više razloga. Ponajprije zbog malog Adama i njegove obitelji, koji su zbog njegova hendikepa zamalo postali građani drugoga reda pred oltarom, a s druge strane još su bolniji bili komentari na društvenim mrežama i ispod internetskih tekstova, gdje se Crkvu kao instituciju i svećenstvo razapinjalo, vrijeđalo i pljuvalo, kao da se radi o bandi razbojničkoj, a ne mjestu gdje se može potražiti spas duše. Dakako, valja biti posve iskren: svećenik je u Adamovu slučaju pogriješio. Njemu na savjest kako je i zašto to učinio, a njegovu pogrešku priznao je i njegov nadbiskup. To govori o tome da svećenici griješe, jer su i oni ljudi, skloni ispravnim i pogrešnim potezima. No, kada svećenik pogriješi, onda se lavina kritika, u pravilu, sruči na cijelu Crkvu. Zašto? Možda zbog toga što svećenik nije običan službenik, poput nekoga u općinskom uredu ili slično, koji kada pogrešno postupi prema svojoj stranci neće navući na cijelu općinu ili državu bijes zapjenjenih na društvenim mrežama. Čak i da vam isključe struju zbog neplaćena računa, nećete proklinjati sve djelatnike Elektre i njihovu upravu, mašući šakom u zraku i spomikolegijalne njući čak Teslinu majku, zar ne. Crkva je specifična institucija i od njezinih službenika očekuje se da su iznad ostalih. Ne kaže se bez razloga da svećenik prispodobljuje samoga Krista na zemlji, pa da ga nema, primjerice, nitko (ma koliko moralan i ispravan bio) ne bi mogao podjeljivati euharistiju umjesto njega. Samo svećenici to mogu. I zato se, shvaćali to neki od njih ili ne, više očekuje nego od bilo kojih službenika druge vrste. To je u lavini reakcija dobro osjetio i kolega župnika iz Gradišta, svećenik iz Žrnovnice, koji mu je na društvenom mreži napisao kako je u bivšoj župi imao prvopričesnika s teškim oblikom autizma, ali da su “njegovi krici i nekontrolirane geste tijekom obreda za mene bile izraz i krik Božje ljubavi”. Dakako, neki su i te dobrohotne riječi iskoristili da bi se obračunali s Crkvom, a ne da bi ublažili bol koja je nastala objavom u javnosti Adamova slučaja. A koja boli jednako i vjernike kao i one koji to nisu. “I dok nas kao vjernike koji u svakom čovjeku prepoznajemo dijete Božje s jednakim i nepovredivim ljudskim dostojanstvom primjer iz Gradišta može jedino ražalostiti, ono što nas još više žalosti jesu reakcije onih koji iz samo njima poznatih razloga čitavu Crkvu proglašavaju licemjernom i ponavljaju dobro nam poznate fraze prepune stereotipova i predrasuda. U tim se trenutcima medijskog riganja vatre čini uzaludnim ukazivati na tolike drugačije primjere poput onog o Michaelu, irskom novinaru kojemu Downov sindrom nije zasmetao da postane prvi stažist u povijesti Radio Vatikana, Učenica Jaganjčevih koje nude mogućnost ostvarenja redovničkog poziva djevojkama s Downovim sindromom, pa do meni najbližeg primjera iz župe Svih Svetih u Sesvetama u kojoj iz nedjelje u nedjelju za oltarom vidim ministranta s Downovim sindromom”, napisao je, primjerice, novinar portala Bitno.net M. Vojvodić. Iz svega proizlazi da prvu pričest maloga Adama moramo prepoznati kao priliku da svi zajedno postanemo bolji. Od nesretnog župnika koji je imao problema s njegovim pričešćivanjem do horde bijesnih komentatora po društvenim mrežama. Problem s Adamovom pričesti javio se kako bi potamnio dobru stranu svih nas koji smo čitali i čuli o svemu tome tih dana. Čak i šire, jer je u sjenu pala i dobra strana, Gradištu relativno nedalekog, Vukovara s 30.000 mladih, koji su predstavljali živu Crkvu. Koja je sigurno na Adamovoj strani jer je to ista strana na kojoj je bio Krist za svoga zemaljskog života. A na kojoj ima mjesta za milosrđe i ljubav prema svakom Adamu na ovome svijetu. Pa čak i prema nekom nesretnom svećeniku, koji u svojoj kratkovidnosti nije vidio dovoljno daleko. Sve ostalo je navijanje, obijest i licemjerje, svidjelo se to nekome ili ne.
Onih 30.000 mladih, koji su u Vukovaru predstavljali živu Crkvu, sigurno je na Adamovoj strani na kojoj ima mjesta i za svećenika koji u svojoj kratkovidnosti nije vidio dovoljno daleko