POSVETIO SAM 40 GODINA TUĐOJ DJECI, A MANJE SVOJOJ. ISPADA DA SAM DRUGIMA PODARIO SVOJE ŽIVOTNO ISKUSTVO

Prije 13 godina Lino Červar poveo je hrvatsku reprezentaciju na pripreme u Poreč. U hotelu “Dijamant” i danas na ulazu u dvoranu stoji fotografija iz 2004. godine. A na fotografiji se smiješe puno mlađi Lino Červar, Vlado Šola i Igor Vori, trojac koji se nakon 13 godina našao na istome mjestu s istim ciljem.

Te 2004. godine hrvatski rukometaši osvojili su zlatnu olimpijsku medalju, sada se pripremaju da pokušaju osvojiti europsko zlato na domaćem parketu, u siječnju 2018. godine. Jedino zlato koje hrvatskoj reprezentaciji nedostaje.

Sad kad sam se vratio u Hrvatsku moram raditi na tri strateška plana. Naravno, zajedno s ostalim čelnim ljudima HRS-a. Prvi nam je plan dobar nastup i dobra organizacija Europskog prvenstva, drugi da moramo razmišljati o strategiji rukometa, a treći da rukomet konačno dobije svoju dvoranu. Jednostavno ne možemo naprijed bez trenažne dvorane, ne možemo stvarati nove Baliće, Lackoviće, Metličiće... Svi ekipni sportovi u Hrvatskoj imaju svoj dom osim rukometa. Naravno, nemam ništa protiv da drugi sportovi imaju svoju dvoranu.

Malo ste ljutiti zbog te dvorane?

Naravno da jesam. Najviše me naljutilo što su nam 2009. godine rekli da smo zbog domaćinstva Svjetskog rukometnog prvenstva dobili nekoliko rukometnih dvorana, u Splitu, Zadru, Poreču, Varaždinu, Osijeku i Zagrebu, ali smo izigrani, u svim tim dvoranama rukomet je tu i tamo samo gost. Ne treba nam luksuzna, velika dvorana, treba nam radna dvorana, da je možemo koristiti 24 sata dnevno. Ulaganje u djecu je najbolja i najveća investicija u bilo čemu pa tako i u sportu. Životni cilj mi je da dočekam gradnju te naše rukometne dvorane – istaknuo je Lino.

Jeste li se napokon za stalno vratili doma?

Jesam, nakon sedam godina. Moram priznati da mi je bilo teško rastati se od Skoplja i Makedonije jer su me ondje prihvatili s velikom ljubavlju, pokazali su prema meni veliko poštovanje. Kada sam dobio i drugi poziv da ponovo budem izbornik Hrvatske, nisam to mogao odbiti. Dugo me nije bilo doma, a u Hrvatskoj mi je obitelj, kćeri, petero unučadi...

Jesu li Makedonci bili razočarani vašim odlaskom?

Neki da, i to razumijem. Prigrlili su me kao da sam njihov. Većina ipak razumije moju odluku. Nije mi bilo lako, noćima nisam spavao razmišljajući što da radim. Tko nije bio u takvoj situaciji, ne zna kako je teško donijeti odluku. U 40 godina trenerskog posla više od 20 godina radio sam vani. Četrdeset godina posvetio sam tuđoj djeci, a manje svojoj. Ispada da sam drugima podario svoje životno iskustvo i možda sam puno djece vratio s krivog na pravi put. Radio sam u tri zemlje i ni u jednoj nisam zatvorio ili zalupio vrata iza sebe. I zato ću uvijek rado otići u Makedoniju, ne samo zbog rukometa.

Vjerujem da će vam posljednja utakmica na klupi Metalurga, za mjesec dana, biti jako emotivna.

Da, sigurno hoće, možda će poteći i koja suza...

Hoće li selidba iz Skoplja biti naporna?

Neće. Već sam puno stvari prebacio u Zagreb i Umag, i to po noći, da me nitko ne bi vidio kako odlazim. Puno će mi nedostajati Skoplje i Makedonija. Zavolio sam te ljude tamo i lagao bih kada bih rekao da mi neće nedostajati.

Sedam godina bili ste izbornik Hrvatske, pa sedam godina trener Metalurga, znači li to da ćete idućih sedam godina opet biti na klupi hrvatske reprezentacije?

Ha-ha. Zdravlje je bitno pa nekako mislim da neću tako dugo ostati. Uostalom, imamo puno mladih trenera kojima treba dati priliku. I zato im poručujem – nemojte se bojati, neću se dugo zadržati. Opet, i kad neću biti na klupi, bit ću tu negdje, uz rukomet. Znam samo da ću se usavršavati do zadnjeg dana. Tako je govorio profesor Aleksandar Nikolić, nekadašnji sjajni košarkaški trener.

Puno ste proučavali baš njegov način rada?

Jako mi je zanimljiv kao osoba. Bio je ispred svoga vremena. I danas se s djecom radi prema njegovim metodama. Njegov je stav bio da se svi moraju odreći svoje moći, i treneri i profesori, u ime ljudi s kojima rade. Mladi danas ne prihvaćaju sustav “ja naređujem, ti izvršavaš”. Danas mladi žele suradnju, neovisno o tome što je netko manje ili više stariji od njih. Oni žele da im se stariji približe, da zajednički pokušamo njihov potencijal dovesti do visina. Teško će me danas mladi igrač prihvatiti ako ne postoji međusobno povjerenje. Ja moram svoju moć prenijeti na te mlade igrače. Isto je i na fakultetu, profesor mora dati studentu više mogućnosti da s njim može surađivati i razgovarati

Pratite i rad dr. Ranka Rajovića, dugogodišnjeg predsjednika Odbora za darovite Međunarodne udruge Mensa i Unicefova suradnika na projektu ranog poticanja i intelektualnog razvoja djece?

Da, bio sam na njegovu predavanju u hotelu “Antunović”. Njegovo je mišljenje da sedmogodišnja djeca imaju toliko neurona da su sposobna primiti puno informacija. Moramo revidirati programe rada s mlađim kategorijama, usavršiti ih i modernizirati. Mi danas u obrazovanju pripremamo djecu za ispite, a trebali bismo ih pripremati za život, to je ključno. Sviđa mi se islandski model, njihova djeca počinju se baviti sportom već u vrtiću. Čak sam jednom prilikom bio na Islandu i uvjerio se kako to dobro rade i zato danas Island ima sve više dobrih rezultata u svim ekipnim sportovima. Zato i mi moramo početi raditi s djecom što ranije. Metodska forma u radu s djecom – to je ono čime ću se baviti u bliskoj budućnosti. Već sam imao neke eksperimente u Makedoniji. To je jedina država na svijetu gdje nogomet nije prvi sport, nego rukomet. Pokušao je čak i Davor Šuker, predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza, popularizirati nogomet u Makedoniji, ali što mu je to vrijedilo kada u Makedoniji na nogometni stadion dođe samo oko 1000 gledatelja, a na svakoj malo jačoj utakmici makedonskoga rukometnog prvenstva bude više od 1000 pa i nekoliko tisuća gledatelja.

Ipak, čini se da je u Hrvatskoj rukomet u krizi?

Istina je, moramo raditi na tome da rukomet opet dignemo na višu razinu. Ali to neće biti moguće ako se uskoro ne počne ulagati u infrastrukturu. Malo je rukometnih klubova, ne samo kod nas nego i u Europi, koji imaju dobre uvjete za rad poput Veszprema ili Barcelone. Zar nije žalosno da moćni i najbogatiji rukometni klub na svijetu PSG igra i trenira u nekakvom skladištu i da nema svoju dvoranu. Poljski klub Kielce je aktualni prvak Europe, a za svaku utakmicu mora u dvoranu nositi 500 posuđenih stolaca. Mnogi klubovi jednostavno više nemaju novca. Čak je i njemačka liga u krizi. Nijemci prvi put nemaju nijedan klub na završnom turniru Lige prvaka, a čujem da se u nekim njemačkim klubovima igra za 2000 eura mjesečno, što je jako malo u odnosu na neka prijašnja vremena.

Prvi ste put sjeli na izborničku klupu 2002. godine. Koja je razlika između toga vremena i današnjega?

Ta 2002. godina se ne može usporediti s današnjom situacijom. Kada sam preuzeo 2002. reprezentaciju bili smo zadnji na Europskom prvenstvu. Imali smo neke mlade talente i potencijal. Bilo je teško stanje. U medijima nas uopće nije bilo, čak ni crtica o domaćoj ligi. Kada smo igrali protiv Češke u kvalifikacijama za SP, u Kutiju šibica došlo nas je gledati 100 ljudi, a u novinama je izišla tek vijest da smo pobijedili. Danas je sve to puno drukčije. Imamo iza sebe medalje, rezultate. Danas kada igra reprezentacija u svakom je gradu praznik.

Kakvu reprezentaciju imamo danas?

Na prvih nekoliko treninga primijetio sam da imamo deficit u razvoju igrača, slabi smo na tehničko-taktičkom planu. Imamo manje znalaca. Treba ipak malo više treninga s igračima i zajedničkog druženja, a ne da igrači odmah poslije treninga odu kući ili u kafić. Za uspjeh treba puno trenirati, a opet ne smije ispasti da mi treneri maltretiramo igrače, nego da ih educiramo, obučavamo u vještinama, da ih ispravljamo, da im mijenjamo neke loše navike... A za sve to treba vremena.

Dobro ste, kao trener, prihvatili neka nova rukometna pravila, primjerice igru sedam na šest u napadu. Hoće li Hrvatska tako