Partnerstvo za mir sada više nijedna strana i ne spominje

Žešća i češća konfrontacija Rusije i Zapada počela je nakon gotovo dva desetljeća mira i suradnje u vrijeme Arapskog proljeća. U vrijeme dok su britanski i francuski zrakoplovi napadali Gadafijeve postrojbe u Libiji, Rusija je dovršavala svoju vojno političku transformaciju, no u vrijeme kada su previranja počela i u Siriji, Moskva je bila spremna za povratan na svjetsku geopolitičku scenu. Assad se sam mogao nositi s pobunjenicima oko pola godine, no potom je vojnu pomoć pružila Moskva i osigurala stabilnost režima. U tome trenutku počele su trzavice na relaciji Zapad – Rusija, a one su eskalirale u hladni rat nakon događanja u Ukrajini i ruske aneksije Krima. Inače, od početka devedesetih do tog vremena odnosi Zapada i Rusije bili su gotovo pa idilični. U vrijeme dok se na čelu Rusije nalazio Boris Jeljcin Rusija je primljena u program Partnerstvo za mir, koji je predstavljao svojevrsno predvorje NATO-a. Istovremeno, u vrijeme Jeljcinove vladavine, Rusija je gubila gospodarski, vojni i politički utjecaj i moć pa je ozbiljniji analitičar čak nisu ni smatrali prvorazrednom velesilom unatoč svom naoružanju kojim je Rusija vladala. Dolaskom Putina na čelo zemlje Rusija je ponovo počela graditi utjecaj, prvo stabilizacijom stanja unutar zemlje, a potom i izlaskom u vanjskopolitičku arenu.

NATO se širi prema granicama Rusije, a to nije filatelističko društvo, već vrlo snažan vojno-politički blok ANVAR AZIMOV Veleposlanik Rusije u Hrvatskoj