Sjećate li se predizbornih obećanja?

Slušam Sabor i plačem. Imam izbor: ugasiti televizor, prebaciti program? Nešto me tjera da se i dalje mučim i nastavim slušati sav užas. Pernar kaže: Probudite se. Oni čitaju Facebook na kojem je objavljen dokument s velikim iznosom kuna obećanih jednom glasu. Sad imaju većinu, čijim novcem? Što su drugi dobili? Ujutro nije bilo 76 ruku, sada, u kasno popodne ih ima. Postoji i “opasna skupina ljudi”, bez koje nema stabilne većine. Postoji jedna ruka koja je sve spasila. Je li je sve to licemjerno? U toj zbrci pokušavam se sjetiti predizbornih obećanja, ali mladi i dalje odlaze, dobivanje posla ovisi o tome kojoj stranci pripadate (poželjno je i slikati listić), porez na sve livade i pašnjake, mirovine 27% manje za one koji pošteno rade od svoje 22. godine i generacija su 1962., a oni koji nisu uopće radili, dobit će mirovine. Valjda samo budale rade? Zaboravih na Agrokor… žene rade subotom, nedjeljom, blagdanima, slažu police prije početka rada (besplatno), čiste snijeg (besplatno), odlaze sat kasnije s posla. Još uvijek slušam Sabor i ne mogu vjerovati. “Pobunite se protiv ove farse, uđite u povijest i lupite šakom o stol”. Krenuli su i o borcima i komunistima, lažnim obećanjima. Sad već ne plačem, osjećam muku u želucu, glavobolju, osjećam kaljužu o kojoj govore. Najbolje bi bilo poslušati novinarku koja je rekla: “Ljudi, nemojte se nervirati, oni svi zajedno jedu, piju i vesele se, nisu vrijedni vašeg nerviranja”. Stvarno, ne trebam se brinuti što nema reforme školstva (odlazim u mirovinu, onu smanjenu jer sam dobrovoljno ušla u 2. stup i dala svoj novac, koji sada više nije moj), nema brige gdje će moje dijete raditi (može nakon fakulteta otići u Europu), ne trebam se brinuti ni o dugovima i blokadama računa (jer ih nemam), ne trebam se uopće brinuti što nemamo četiri ministra. Glavno je da iziđem na glasovanje. Netko će biti sretan jer mi, obični ljudi, sjedimo doma i pokorno slušamo. Negdje u meni tinja nada, ufanje i snaga da će se nešto pokrenuti, da će ljudi izići iz svojih uspavanih dugogodišnjih strahova (oni u Saboru sad raspravljaju o strahu) i reći: “Dosta nam je! Mi vas biramo, osigurajte nam dostojan život!” O, dobili smo novog predsjednika Sabora! Čestitam!