MIROSLAV TUĐMAN:

Moj bi otac u HDZ-u našao mjesta i za Hasanbegovića, i Prgometa, i Karamarka

Život nije ili-ili. Idemo li tom logikom, urušavat će se i stranka i politička scena Ostaviti danas Titov trg, znači da on ne pripada povijesti nego sadašnjosti. To je pogrešna poruka

voga 14. svibnja navršava se 95 godina od rođenja Franje Tuđmana. O njemu kao državniku i ocu razgovarali smo s njegovim sinom Miroslavom. No najprije smo se osvrnuli na sadašnji politički trenutak. Kako će se riješiti kriza Vlade? Prvo, ne bih rekao da je riječ o krizi Vlade, jer razvrgavanjem koalicije HDZ-a i Mosta nije doveden u pitanje program Vlade, nego izvršitelji programa. Parlamentarni izbori nikome ne odgovaraju, a i ne bi bitno promijenili broj zastupnika ključnih stranaka, nego bi se dogodilo preslagivanje unutar 15 posto biračkog tijela, koje je najprije biralo Laburiste, pa ORaH, pa su došli Most i Živi zid. Riječ je o protestnim glasovima koji se prelijevaju iz jedne u drugu grupaciju. Pitanje budućih koalicijskih partnera riješit će se nakon lokalnih izbora. Kad se realiziraju lokalni interesi, bit će daleko lakše i racionalnije razgovarati o mogućim koalicijskim partnerima. Gospodarski pokazatelji pokazuju da Vlada zna raditi svoj posao pa bi u nacionalnom interesu bilo dobro da se ostvari dogovor o sastavu Vlade. Kako komentirate Beljakovo odbijanje da HSS sudjeluje u novoj parlamentarnoj većini? A s kime Beljak hoće? Ta politika “mi nećemo” proizlazi iz personalnih odnosa, tko je s kime bio na kavi, ručku, večeri, a ne iz poznavanja onoga što treba poduzeti ili investirati da bi se politička i gospodarska situacija promijenila. Toga kod nas nedostaje. Kako će na lokalnim izborima proći Most, hoće li mu razlaz s HDZ-om donijeti više štete ili koristi? Lokalni su izbori personalizirani puno više nego što je to na nacionalnoj razini, pa će rezultati ovisiti o kvaliteti pojedinaca. Neće biti bitnih promjena, osim što će Most u kampanji nametati nacionalne teme da bi opravdao svoje nekorektno ponašanje u koaliciji. Objektivno, oni su glumili oporbu unutar vladajuće koalicije. I Hasanbegović se ponašao kao oporba u HDZ-u. Kako biste ocijenili njegove poteze? U odgovoru na to pitanje trebali bismo ocijeniti kako danas funkcionira politička scena, a kako se ponašaju pojedinci. Velike stranke trebale bi redefinirati statute i legalizirati frakcije kako se ne bi događali razlazi. I predsjednik Tuđman nudio je Mesiću i Manoliću da ostanu legalna frakcija u HDZ-u, s time da je on tada imao drugu filozofiju na pameti – njemu je Hrvatska bila iznad svega pa je nastojao da svatko tko je radio za Hrvatsku, slagao se s njime ili ne slagao, ostane u HDZ-u. Tako se mogao riješiti i slučaj Zlatka Hasanbegovića. E sad, koja je pozadina takvih događanja i zašto bi se ljudi opredjeljivali za Hasanbegovića ili nekoga drugoga? Jedno je pozitivan emocionalni naboj, dakle domoljublje i vlastita interpretacija nacionalnih interesa, a drugo je kako ostvariti ono što emocionalno želimo i osjećamo. To su dvije različite dimenzije ponašanja. Toga danas u našoj politici nedostaje. Kakav je zapravo karakter naše politike i naših političara? Uzmimo za primjer prvoga predsjednika i njegov obrazac ponašanja. On je kao povjesničar desetljećima izučavao hrvatsku povijest i povijest međunacionalnih odnosa u bivšoj Jugoslaviji te je došao do filozofije da se svijet stalno integrira i nacionalno individualizira, da Hrvati i drugi nedržavni narodi trebaju doći do svoje države, ali da je pretpostavka toga poznavanje međunarodne situacije, jer međunarodne okolnosti utječu 50 posto na to hoće li jedan narod ostvariti svoju državu ili neće. On je imao jasnu sliku realnosti, a njegovi potezi potvrđuju da je imao ispravne prosudbe jer je uspio realizirati ono što je zagovarao. Današnji političari, bez želje da ikoga vrijeđam, imaju fragmentarno znanje i zastupaju parcijalne interese. Zbog novih informacijskih i komunikacijskih tehnologija dogodila se demokratizacija medija, na internetu su jednaki svi od kuharice do akademika, što znači da se stručno znanje potisnulo, da se manipulacija stručnim znanjem zbiva u ime političke korektnosti ili neke druge mantre koja je na dnevnom redu. Stoga više nemate prikaza realnosti odnosno merituma stvari. Danas rijetko razgovaramo o meritumu stvari. Znanje i struka eliminirani su iz politike. I što se onda događa? Većina ljudi zagovara svoje viđenje stvari koje se temelji na fragmentarnoj istini, koja se generalizira. A da bi to nametnuli kao istinu, koriste se mantrama demagoškog i populističkog tipa. Uglavnom, sve se zbiva u ideološkoj sferi. I kad se kaže da je nešto moralno neupitno ili moralna kaljuža, za to nema faktografskih argumenata. Kako bi situaciju s Hasanbegovićem riješio predsjednik Tuđman? On bi zadržao taj nacionalni naboj, ljude koji to zagovaraju ne bi otpisivao, ali bi na pozicije stavljao one koji znaju kako to racionalno realizirati. Zadržao bi Hasanbegovića, Prgometa, Brkića, Karamarka...? Postavio bi te ljude na položaje s kojih mogu odrađivati svoje projekcije i ukomponirao bi ih u jednu cjelinu. Život nije ili-ili. Idemo li tom logikom, urušavat će se i stranka i politička scena. Sad se to očito pokazuje: dok su nam svi ključni gospodarski pokazatelji dobri, naša politička scena opet se urušava. Takvo ponašanje nije na razini nacionalnih interesa. Što je to tuđmanizam i oslanja li se HDZ danas na tu politiku? Tuđmanizam u današnjim okolnostima znači voditi nacionalnu, a ne stranačku politiku, respektirajući sve druge opcije koje poboljšavaju nacionalne interese. No da bismo na političkoj sceni favorizirali tu filozofiju, nedostaje nam politika pomirbe. Trebalo bi vidjeti ima li zagovornika politike pomirbe osim u HDZ-u, ponajprije u drugim parlamentarnim strankama. Ima li je u HDZ-u? HDZ je još uvijek najveća, najorganiziranija i najuspješnija stranka upravo zato što još funkcionira na temeljima koje je postavio prvi predsjednik. Tuđmanizam kao doktrina, kao filozofija još postoji u HDZ-u. A to da li potezi stranke korespondiraju s cijelom političkom filozofijom prvoga predsjednika, ipak je predmet dubljih analiza. Mi smo, nažalost, kao pripadnici nacije i stranke skloni emocionalnim ocjenama i potezima kratkoga daha. Pojedini potezi traju kratko jer se temelje na fragmentarnim spoznajama i imaju ograničene ciljeve. Primjera radi, čim netko zahtijeva da osoba A mora biti na nekoj poziciji, odmah znate da tu nema ni širega programa ni dugoročnije vizije, jer svako personalno rješenje traje samo dok traje mandat. Hrvatskoj trebaju dugoročni programi, a ljudi koji će ih realizirati mogu se mijenjati. Tuđman je inzistirao da HDZ bude stranka centra, Plenković ga smješta u desni centar, a u vrijeme Karamarka bio je još desnije. Korespondira li to s Tuđmanovom politikom? Predsjednik je govorio da je HDZ središnja stranka zato što je u središtu njezina programa bilo stvaranje hrvatske države, njezino međunarodno priznanje, oslobađanje, teritorijalna cjelovitost itd. Po drugome je kriteriju stranka desnog centra s obzirom na raspored snaga u Europskom parlamentu, tako da te dvije ocjene nisu u koliziji. S obzirom na zadaće i vremenski kontekst, one su komplementarne. Vratimo se u bližu prošlost. Malo se zna da ste prošli sva hrvatska ratišta. Jeste li ikad bili u životnoj opasnosti? Gledajte, u drugoj polovici 1991. dobio sam zadaću da osnujem odjel za informativno-psihološko djelovanje (IPD), tako da mi je osnovna zadaća bila obići sva ratišta. Jasna stvar da sam bio u opasnosti, ali to je dio posla, to smo svi prolazili, pa bi bilo nepristojno maltretirati javnost takvim pričama. Poslije toga dobili ste zadatak da ustrojite obavještajnu zajednicu? O tome se odlučivalo 1992. godi-