Hrvatskoj Vladi je odgovornost isto što je u aferi Lewinsky Clintonu bila privatnost
Prepoznat ćete ih po njihovim riječima. Naši vodeći političari u posljednje su vrijeme pričljivi kao nikada do sada. Istovremeno su tako izmaknuti od djela usmjerenih općemu dobru da samo najzagriženiji pristaše stranaka doista smatraju kako u tom smislu nešto rade ili namjeravaju raditi. Reforme devastiranoga gospodarstva i društva pripadnici političke kaste ne pokreću ili ih u suradnji s poslušnicima i primitivcima guše dok su još u začecima (cjelovita kurikularna reforma) ili pak okreću glave od takve nebrige i destrukcije. Umjesto da djeluju na promicanju dobra koje pripada svima, žestoko se svađaju oko vlasti, nadasve odlučni da baš njima, njihovim strankama i klijentima svane, a neprijateljima smrkne. Na ritualne borbe političkih velmoža otežanim riječima, kao što je ova vezana za krizu Vlade u kojoj se još jedan moralno upitan ministar zadržao na položaju, ali pod jako visoku cijenu, mnoga obična pa i poneka osobita čeljad reagira kombinacijom mazohizma i voajerizma. U isti mah vjerojatno je jače nego ikada prije raširen prijezir prema gotovo svim razglašenim političkim likovima i stav da takvi kakvi jesu, ma što zborili i kako god se borili sa svojim suparnicima, ništa dobro ne daju pa i ne mogu dati zajednici od koje su se stubokom odvojili.
U srcu tame
Prema rezultatima istraživanja Instituta Ivo Pilar provedenoga prošle godine povjerenje u Sabor imalo je samo 14 posto anketiranih građana, dok je istovrsnom anketom prije gotovo dva desetljeća ustanovljeno da je pouzdanje u tu vodeću instituciju imalo gotovo polovina ispitanika. Nakon političkih „pucnjava za pamćenje“ovoga proljeća najvjerojatnije se povjerenje u parlament i političare dodatno sunovratilo. Komuniciranje u našem parlamentu i javnom prostoru vezano za posljednju krizu Vlade i grozomornu aferu Agrokor (tek će se pokazati posljedice faktičkoga stečaja te megakompanije), iz koje je ta kriza neposredno proistekla, dalo je napretek priloga povijesti političke gadosti. Sve to sliči na neki dinastički sukob u srednjem vijeku, u kojemu istinu usmjerenu na samo „srce tame“i stoga važnu za velmože i naročito za podanike, izriču isključivo lude i fanatici. Iz gomile novinskih isječaka vezanih za tu krizu i aferu koje sam prikupio, kao rijetko umne i društveno brižne izdvajam poruke Ivana Pernara, primjerice onu upućenu u raspravi 3. svibnja ministru Zdravku Mariću: „Vodite Hrvatsku kao što ste vodili Agrokor!“Osebujni zastupnik Živoga zida konkretnim podacima (ove će se godine uzeti dodatnih 45 milijardi kuna kredita), naime, razotkrio je politiku svakovrsnoga zaduživanja i ekonomskoga nazadovanja ove Vlade koja navlas nalikuje upravljanju koje je upropastilo navedeni koncern. A Zlatko Hasanbegović je na konferenciji za medije 8. svibnja, na kojoj se oprostio od HDZ-a, otvoreno upozorio na izostanak ćudoređa kod vladajućih. Tvrdnja bivšega i možda budućega ministra kulture da je Plenković „ugrozio Vladu, a politiku pretvorio u moralnu kaljužu“naročito je vjerodostojna zato što je i taj povjesničar s političkom misijom „začepivši nos“glasao protiv opoziva ministra financija. Ogromna većina ostalih zastupnika i političkih aktera u razdoblju od kraja ožujka do danas konformirala se s vodstvima svojih stranaka; pojedini su zborili i odlučivali povodeći se isključivo za osobnim interesima. Uz neke opravdane kritike upućene Vladi i posebno HDZ-u, istaknuti socijaldemokrati su nastavili sa slanjem infantilnih, neutemeljenih (npr. Gordan Maras) te strateški nejasnih poruka: malo bi htjeli nove izbore, a malo ne bi htjeli; svakako trpe od nedostatka pouzdanja u sebe, stranku i njeno vodstvo. Doista je neobično i to razumijevanje nekih u Partiji prema porivu posrnuloga Tomislava Sauche da ostajanjem u Saboru održi svoju materijalnu egzistenciju, što taj mladac navodno može postići samo ako ne bude izvanrednih izbora; možda vodstvo SDP-a osjeća neku krivnju prema svomu bivšem članu? Pragmatičnom Ivanu Vrdoljaku i predvodnicima HNS-a, sudeći prema njihovim porukama, novi izbori također se ne isplate, jer bi na njima veoma teško mogli opet dobiti devetero zastupnika. Ovako imaju barem neku mogućnost da poput njemačkih liberala (FDP) iz 1982. prijeđu na stranu desnice tj. formiraju Vladu s HDZ-om (samo je nejasno kako bi se na taj obrat moglo nagovoriti principijelne Anku Mrak Taritaš, Vesnu Pusić i Gorana Beusa Richembergha). Slične dvojbe ima i HSS, s razlikom da tu stranku predvodi Krešo Beljak koji za razliku od Vrdoljaka barem uspješno ostavlja dojam da drži do riječi odnosno osobne i stranačke časti. Zastupnici Mosta su u krizi Vlade i u vezi s aferom Agrokor slabo strateški komunicirali (smjena njihovih ministara 27. travnja doista ih je zatekla nespremne), ali su u toj situaciju zbili svoje redove. Njima je očito posebno važno održati se na vlasti u lokalnim sredinama iz kojih je proistekla koalicija nezavisnih lista i osvojiti nova uporišta u općinama, gradovima, a ako ima neke šanse, i pojedinim županijama. Stoga su svoje kritike spram izvjesnih članova Vlade zaoštrili kad je počela stvarna kampanja za lokalne izbore. Nakon što su se malo oporavili od šoka zbog izbacivanja iz Vlade, počeli su promicati uvjerenje da će kao najžešća oporba (što je uloga koja im kao političkim moralistima i zapravo novacima najviše odgovara) uskoro osnažiti svoje pozicije. Nadaju se da će na vjerojatno skorim izvanrednim izborima ostvariti povoljan rezultat, čak bolji i od uspjeha koji su postigli na glasanju u studenom 2015. kad su dobili potporu nešto više od 300.000 birača. Njihov je pak problem u tome što su izgubili političku nevinost: od drugih političara i stranaka te znatnoga dijela javnosti prepoznati su kao populisti i neodgovorni ljudi s kojima je iznimno teško, ako ne i nemoguće, surađivati. Stoga ne treba čuditi što posljednja dva tjedna naročito opetovano ističu kako su sačuvali čist obraz te da nisu izdali svoje ideale i vrijednosti. Komuniciranje HDZ-a i predsjednika te stranke u aferi Agrokor i krizi Vlade na prvi bi se pogled moglo ocijeniti kvalitetnim. Andrej Plenković je pri za skoro sve druge iznenađujućoj smjeni ministara pokazao čvrste živce, sposobnost da jasno objasni svoju odluku i čak neke dramaturške vještine. On i njegovi suradnici u posljednja dva i po tjedna opetovano poručuju kako je HDZ politički odgovoran, a Most neodgovoran akter. Slično Billu Clintonu koji je u aferi Lewinsky u kasno ljeto i ranu jesen 1998. stalno u javnosti ponavljao izraz “privacy” računajući da američki građani posebno drže do vrijednosti privatnosti, Andrej Plenković ovoga proljeća intenzivno koristi riječ „odgovornost“i njene izvedenice koja odgovara porivu hrvatskih građana da imaju ozbiljnu, stabilnu vlast. Prikupio sam brojne izjave u kojima to dolazi do izražaja, primjerice sljedeće: „Mislim da je ovo trenutak za visoki stupanj političke odgovornosti, smirenost“; „Bitno je da ljudi shvate tko je odgovoran akter i tko želi rješavati probleme“; „Ovo je trenutak kada i šefovi drugih političkih stranaka trebaju pokazati odgovornost, treba se vidjeti tko je tko i tko je kakav“, itd. Pojam odgovornost Plenković, međutim, rabi i u drugim značenjima. I to kako bi utjecao na prevladavajući stav javnosti u vezi s razlozima i krivcima za smjenu ministara („Ovo nije odgovornost HDZ-a, nego Mosta“, 27. travnja) i smanjio težinu sa svoje stranke kod glasanja o povjerenju ministru financija („U pravnoj proceduri i pravnoj državi teret odgovornosti za nepovjere-
nje ministru Mariću nije na meni, nije na Vladi. Teret je na onima koji mu žele kazati ne, ne želimo da budete ministar financija. Pa neka onda ti nađu 76 i da ne budu impresionirani prozivkama novog revolucionara, gospodina Grmoje“). U posljednjoj tvrdnji, koja je ključan dio istupa u Saboru 3. svibnja, premijer se poslužio za demokratskoga političara i zagovaratelja procedure neprikladnim etiketiranjem jednoga zastupnika revolucionarnim, dakle nedemokratskim akterom. Opisana retorička ambivalencija predsjednika Vlade, koja je vjerojatno izazvala zbunjenost kod dijela publike, u velikoj mjeri proistječe iz nejasnoga značenja izuzetno važnoga pojma političke odgovornosti.
Politički reketari
Dok u hrvatskom jeziku ima više značenja, u engleskom se koriste dva izraza: responsibility u smislu pozivanja na odgovornost ako se nešto slijedom dobivenoga mandata nije učinilo; accountability kao polaganje računa tj. obaveze aktera, poglavito onoga koji ima politički mandat, da javno obznani svoju odluku ili akciju. Plenković i ostali vodeći iz HDZ-a su u krizi Vlade drugo značenje bjelodano vezali za sebe i stranku kako bi istaknuli svoje društveno blagotvorno djelovanje na vlasti. Prvo značenje su pokušali pridati Mostu i čelnicima te jogunaste stranke, na kojima je, prema HDZ-ovcima, sva krivnja za potrese u Vladi pa slijedom toga i za izbore koji će zbog odnosa snaga u parlamentu najvjerojatnije uslijediti već ove jeseni. Za ovu analizu posebno je važno razlikovanje između etike odgovornosti i etike uvjerenja koju je u društvenu znanost uveo Max Weber. Sažeto izneseno, HDZ se u recentnoj krizi Vlade predstavlja kao politički akter koji slijedi prvu etiku, u smislu da odgovara za svoje razumno djelovanje usmjereno dobru društva kao cilju koji se može ostvariti samo ako je ta stranka na vlasti. Za razliku od svojih bivših partnera i sadašnjih suparnika, Most izražava etiku uvjerenja vezanu za suzbijanje korupcije i druge društvene nepravde u kojoj su sredstva manje važna od političkoga cilja. Međutim, moguće je uočiti velike pukotine u tim pristupima politici: Most je sve više populistički kalkulirao sa svojim uvjerenjima kako su se približavali za njega posebno lukrativni lokalni izbori; HDZ spram interesa većine građana Hrvatske neodgovorno inzistira na ostajanju Zdravka Marića u Vladi i jednako neodgovorno ulazi u „trgovačke“angažmane s političkim reketarima. Pokazalo se također da Plenkovićevu i HDZovu kriznom komuniciranju ovoga turbulentnog proljeća nedostaju bitne premise. Ovdje navodim tri osnovne. Prva, Marić je bio jedan od vodećih ljudi Agrokora i baš zbog toga je donesena odluka da ne sudjeluje aktivno u aktivnostima spašavanja toga koncerna; ta je okolnost itekako poznata javnosti koja prema rezultatima anketa većinski nije sklona održavanju toga ministra u administraciji. Druga, Plenković i drugi vodeći HDZ-ovci su za „ušicu igle“dobili potporu zastupnika koja omogućuje ostanak Marića u Vladi i izbor Gordana Jandrokovića na dužnost šefa parlamenta; zapravo su ovisili u tome o glasu jednoga bivšega socijaldemokrata, odnedavnoga optuženika za pronevjeru – Tomislava Sauche. Pa kakav je to premijer, pitaju se mnogi građani, koji donosi ozbiljnu odluku kao što je smjenjivanje ministara i raskidanje suradnje s najsnažnijim političkim partnerom, a da prije toga nije osigurao dostatan broj zastupnika koji će njemu i njegovoj stranci dati potporu te omogućiti stabilno vladanje. Treća premisa proistječe iz druge, a odnosi se na situaciju u kojoj je HDZ jako izložen ucjenjivačkim zahtjevima nekih malih stranaka i pojedinih zastupnika, čiju potporu već kupuje i ubuduće će morati „trgovački“osiguravati sredstvima proračuna. A građani, koji uplaćuju u taj proračun, primjerice, sigurno su manje skloni da država odmah plati prevelike dugove za mirovine veteranima iz HVO-a nego da smanji ogromne minuse hrvatskih bolnica ili poveća plaće ubogim učiteljima i nastavnicima osnovnih i srednjih škola. Sociolog Max Weber je u čuvenom predavanju „Politika kao poziv“ustvrdio da su „za političara posebno odlučujuće tri odlike: strast – osjećaj odgovornosti – mjera“. Ova raščlamba komuniciranja naših vodećih političara u vezi s aferom Agrokor i posebno krizom vlasti naizgled pokazuje da kod njih od svega toga ustvari ima samo strasti. Weber je u isti mah upozorio, međutim, da se ta strast treba ticati odnosa prema stvarnosti, predanosti jednoj stvari i odgovornosti prema njoj, a ne unutarnjem stanju koje je njegov kolega Georg Simmel označio kao „sterilnu uzbuđenost“. Odnosno, kako je početkom 80-ih ispjevao Johnny Štulić, Homer moje generacije: „Ili je nemir / ili je strast / ima tog ovdje isuviše“.