Što Vukojević i Arlović znaju, a Pupovac i Brkić ne
Koliko god Mato Arlović i Vice Vukojević kao aktualni i bivši ustavni sudac, u više mandata saborski zastupnici, obojica rođeni u BiH, imaju štošta zajedničkog, zbog onoga što ih razdvaja ipak je čudesno kako su ih povijesne, političke i životne silnice povezale protekli petak u HAZU-u na promociji Arlovićeve knjige. Tim više što je ovo vrijeme, vrijeme podjela, ideologiziranja, netrpeljivosti i svekolikih isključivosti, kad je medijska senzacija ako dvojica političara različitih svjetonazora sjede za istim stolom i razgovaraju, a kamoli da jedan drugome izražavaju poštovanje. Oni su primjer koji govori da je pomirba ipak moguća. Vukojević je u 81. godini života mogao naći razloga i da ne dođe na promociju knjige autoru koji je i u nedavnoj kandidaturi za još jedan mandat ustavnog suca napisao da je bio član bivše partije te se pohvalio da je bio delegat na 14. Kongresu SKJ u Beogradu gdje je došlo do raspada SKJ, a potom s Ivicom Račanom transformirao SKH u socijaldemokratsku partiju. Arlović je bio predškolski dječak kad je Vukojević kao gimnazijalac u Imotskom privukao pozornost represivnog aparata komunističkog režima
Optužba protiv šestorice Hrvata u Haagu za udruženi zločinački pothvat, uz nužne izmjene, slična je optužnicama bivše SFRJ “Vrag je u detaljima”, pa to treba uvijek imati na umu u političkim raspravama na ovim prostorima. Pa i kad se Milijan Brkić s hrvatskih visina obruši na nacionalne manjine ili kad Milorad Pupovac preko medija u Srbiji šalje poruke svisoka, dajući značaj sebi i manjini koju predstavlja, a koji im ne pripada
koji ga je kao neprijatelja države uhodio sve do raspada Jugoslavije. Osuđen je već kao zagrebački student, a stekao je već poprilično iskustvo političkog zatvorenika kad se 18-godišnji Arlović 1970. učlanio u SKH. Vukojevića je bivši režim progonio 35 godina, te je četiri godine proveo u 13 zatvora. Politički razlozi zbog kojih je osuđivan, uz nužne izmjene, gotovo su identični razlozima zbog kojih su šestorica Hrvata u Haagu nepravomoćno osuđena za udruženi zločinački pothvat s vrhom hrvatske države na čelu s dr. Franjom Tuđmanom. I Vukojević je nešto rekao, kao i Tuđman, što je interpretirano kako je odgovaralo kreatorima optužbi. Gotovo je nevjerojatno da su i tada problem bile ploče na različitim pismima. Nakon što je razbijen latinični dio ploče na školi u ljubuškoj općini, hercegovački studenti oko Vukojevića predlagali su da se razbije ploča na ćirilici jer su bili ogorčeni zapostavljanjem Hrvata i favoriziranjem Srba i Crnogoraca, osobito u BiH. Iščitavajući “Dosje 240271”, knjigu u kojoj je na više od tisuću stranica objavljen Udbin dosje o Vici Vukojeviću, očito je da je ondašnja politika posijala sjeme zla u BiH. Danas teško razumljivu državnu torturu Vukojević je prolazio samo zbog toga što je iznosio politički stav o ugroženosti hrvatske nacije u Jugoslaviji. Zbog takvih istupa pred suradnicima ondašnje Udbe, procesuiran je jer je “održavao sastanke i dogovore” o potrebi ilegalnog organiziranja radi izdvajanja Hrvatske i uspostave “slobodne i samostalne Hrvatske”. S nužnim izmjenama, slična tomu je i optužba u povodu koje su šestorica Hrvata iz BiH nepravomoćno osuđena u Haagu. Samo što se u odnosu na njih odgovornost uvodi preko tzv. udruženog zločinačkog pothvata kojem je cilj bio uspostavom Hrvatske zajednice Herceg-Bosne stvoriti entitet koji će se odcijepiti od BiH i pripojiti Hrvatskoj u granicama bivše Banovine Hrvatske u namjeri da zajedno s hrvatskim vodstvom realiziraju veliku Hrvatsku. Arlović u svom djelu, što su potvrdili i ustavnopravni stručnjaci koji su mu pisali recenziju, argumentirano negira postojanje udruženog zločinačkog pothvata preko niza dokumenata i odluka koje govore da bez Hrvatske i Hrvata, BiH ne bi bilo. Uz to, jedan je od logičnih, a ključnih Arlovićevih argumenata, da je suludo očekivati da se preko HZHB željelo stvarati veliku Hrvatsku, a da se taj kriterij neće primijeniti i na trećinu tada okupiranog teritorija Hrvatske. Jednako tako, Arlović ističe da ne brani konkretne zločine, štoviše, već istinu o HZHB, jer bi pogrešne interpretacije mogle izazvati novu nepravdu jednom narodu i državi, ali i nove razdore u BiH. “Vrag je u detaljima”, pa to treba uvijek imati na umu u političkim raspravama na ovim prostorima. Pa i kad se Milijan Brkić s hrvatskih visina obruši na nacionalne manjine ili kad Milorad Pupovac preko medija u Srbiji šalje poruke svisoka, dajući značaj sebi i manjini koju predstavlja, a koji im ne pripada. Pogotovo na ovim prostorima treba razmišljati o principu spojenih posuda. Svako pravilo na kojem inzistiramo, može se poput bumeranga vratiti protiv nas samih. Čini se da su to spoznali Arlović i Vukojević. Za razliku od Brkića ili Pupovca koji je lijepim riječima o nadživljavanju mržnje, izgovorenim na antifašističkom obilježavanju na Petrovoj gori, nepotrebno dodao primjedbu koja se zbog “detalja” tumači kao pravdanje zločina u Bleiburgu, nesvjestan aluzije na bijeg u Oluji.