S 4 fakulteta poslala sam 30 molbi za posao, a i dalje ne radim
I. VODANOVIĆ LUKIĆ
Ima 30 godina. Od ta tri desetljeća života već 24 godine se obrazuje. Osnovna škola. Gimnazija. Filozofski fakultet. Prirodoslovno-matematički fakultet. Katoličko-bogoslovni fakultet. U ruci su joj tri fakultetske diplome: povijesti umjetnosti, komparativne književnosti i geografije (smjer Baština i turizam). Uskoro će i ona četvrta. Dobitnica je i dekanove nagrade. Zbog prosjeka ocjena uvijek je mogla poslužiti kao pravi primjer za pojam “izvrsnosti”. Radovi su joj objavljivani u znanstvenim časopisima, sudjelovala je na znanstvenim skupovima, stručno se usavršavala i u Italiji. No nakon svih ovih impresivnih brojki i informacija ima još jedna. Ona poražavajuća, a glasi – oko 30 odbijenica za posao. To je sažetak života Ives Vodanović Lukić, rođene 1986. u Pločama koja je nakon gimnazije došla na studij u Zagreb. Ne jedan studij, nego njih čak četiri. A sad, unatoč svom učenju, trudu, zalaganju, prikupljenom znanju i izraženoj volji za radom, i to baš na onome za što je stručna – za nju nema mjesta. Njeno znanje nitko ne treba. Jer na koji se god natječaj javi, a vezan je uz njenu struku, odgovora ili nema ili, ako stigne, sveden je na odbijenicu.
Uvredljiva obrazloženja
– I nije to najgore. Čovjeka zgrozi sadržaj tih odbijenica. Često je posve besmislen, uvredljiv za zdrav razum. Primjerice, na jednom natječaju uvjet je bio i dokaz o poznavanju engleskog jezika, no meni se u odbijenici navodilo da se ne priznaje TOEFL, međunarodno priznati certifikat za engleski jezik koji se priznaje svugdje. Priznaje ga i Oxford. Ali ne i Sektor za turizam Grada Zagreba, uz obrazloženje kako je riječ o “nekakvom internetskom testiranju koje se ne može priznati pod formalne uvjete natječaja”. Ide to i do suludog odbacivanja prijave jer nisam priložila vjenčani list pa nisu sigurni jesam li to ja. Vrhunac je bilo odbijanje prijave na temelju struke jer se tražilo društveno zanimanje, a geografija se u sustavu znanosti i na HZZO-u vodi kao interdisciplinarna znanost. Da, interdisciplinarna je, što znači da su sebi uključuje prirodne i društvene znanosti. I u čemu je onda problem?! Ali kada se na natječajima traži društveno zva-
nje, geografija se ne priznaje jer je interdisciplinarna te vas se u startu odmah eliminira. To je suludo – unatoč gorčini u glasu smireno nam je kazala Ives Vodanović Lukić navodeći da, od kada je počela studirati, dva se pojma stalno koriste – interdisciplinarnost i multidisciplinarnost. Ističe se kako budućnost znanosti počiva upravo na ta dva pojma, pogotovo u turizmu. – Na svim razinama uvijek se naglašava da je nužna suradnja turističkog i kulturnog sektora, no jake suradnje gdje bi se vidjeli plodovi toga – nema. Onda vrijeđa kada u odbijenicama za posao dobijem tako bizarna objašnjenja jer vidim da me nisu imali na osnovi čega diskvalificirati pa onda izmišljaju razlog. Očajna sam zbog toga što sam još od srednje škole znala što želim studirati, što želim biti i što želim raditi. Iako su me i neki srednjoškolski profesori pokušavali odgovoriti od Filozofskog fakulteta, nisam se dala. Upisala sam baš to što sam htjela. Ne kroatistiku, nego komparativnu književnost. Zapravo, uvijek su me zanimale humanističke znanosti. A onda sam na 3. godini prisustvovala interdisciplinarnim radionicama u Skradinu. Ideja je bila da se osmisli kako interpretirati to lokalno arheološko nalazište. I tu sam se zainteresirala i za turizam, tim više što sam vidjela da na interpretiranju kulturne baštine rade ekonomisti, dok je struka posve po strani. To što su radili ekonomisti nije mi se dopadalo jer mi se činilo da im je u prvom planu profit, a ne lokalitet i lokalna zajednica. Poželjela sam tad napraviti neki iskorak. Vidjela sam da na Ekonomskom fakultetu postoji studij turizma, ali mu je podloga bila “tvrda” ekonomija, financije. Otkrila sam onda da na PMF-u, na geografiji, postoji diplomski studij “Baština i turizam” te sam i to upisala. Bila sam prva studentica, po Bolonji, koja im je došla s humanističkog studija. Za mene su čak napravili “nultu” godinu kako bih u jednoj godini mogla položiti ispite razlike sa sve tri godine. Tako sam paralelno studirala i Filozofski i PMF te istodobno pisala diplomske radove za povijest umjetnosti, komparativnu književnost i geografiju, a onda sam naknadno upisala i teologiju – navela nam je sada već i apsolventica teologije koju je na ovaj razgovor potaknulo to što je svaki natječaj za posao završavao – bez odgovora ili odbijenicom. – Najčešće nema nikakve obavijesti. Uopće ne znate kako je natječaj protekao. Nekoliko se puta dogodilo da sam pozvana na intervju. I to “pro forma” jer su u natječaju “pro forma” tražili i povjesničara umjetnosti, a zapravo su uvijek izabirali arhitekte. Taj “pro forma” odnos dobro osjetite i tijekom intervjua. Dok se sva uzbuđena i s dozom treme trudim što bolje i konkretnije odgovarati na pitanja, članovi komisije prčkaju po mobitelima i uopće me ne slušaju. Kao da nikoga nije briga kako se ja u tom trenutku osjećam. A do toga dovode suludi pravno-formalni uvjeti koje se stavlja u natječaje – precizna je naša sugovornica smatrajući sve ovo frustrirajućom situacijom tim više što nam sada treba čvrsta povezanost humanističkih struka i turizma. Tvrdi, kvalitetno “tlo” za rad imamo, kvalitetne ljude za taj posao imamo, ali prilike da im se da posao – nemamo. – Imamo stručne ljude, ali se njih marginalizira. Njihov posao u ovom slučaju mahom rade ekonomisti. Potrebni su tu i ekonomisti, ali oni ne mogu odgovoriti na sve potrebe, pogotovo one vezane uz kulturnu baštinu – jasna je i kritična. Unatoč brojnim odbijenicama za posao, ne miruje. Uvijek nešto radi, ali honorarno i volonterski. I u ovom trenutku volontira u dvije udruge. – Gdje god mogu, radim honorarno ili volontiram, samo da to stečeno znanje vraćam. U tome vidim smisao. Ne želim ostajati doma. Želim vratiti društvu ono što mi je omogućeno naučiti. Iako se znam prisjećati riječi nekih koji su me prije upozoravali “što ćeš s tim studijima”, ništa ne bih mijenjala. Zaljubljena sam u svoju struku. Sebe vidim u razvoju kulturnog turizma, onog istog kojeg su nam pune strategije razvoja turizma, ali imamo jednu jedinu firmu koja ga razvija. Radila bih na spajanju sektora kulture i turizma što ćete naći u master planovima svake naše županije i planovima razvoja svake kulturne institucije u Hrvatskoj, nažalost samo na papiru. Na papiru se sve sjajno zamisli, no tko će to napraviti? Izvesti? Ako to dođe u krive, nestručne ruke, silni uloženi milijuni neće uroditi plodom. Problem je i što na ove struke gledamo previše mehanički i tržišno. Gledamo samo na to što donosi novac, a čovjeku je potrebno puno više i tko tu može biti bolji od humanističke struke – logično zaključuje Ives. Svjesna svih teškoća i vremena u kojem živi, razmišlja i o rješenjima pa kaže da bi se humanističke struke trebale malo preorijentirati, postati slobodnije, fleksibilnije, aglinije i kreativnije u načinu primjene svog znanja jer povjesničari umjetnosti imaju što reći o kreiranju turističke i kulturne strategije gradova, županija i cijele zemlje.
Pljesak za obilazak izložbe
– A znate kako stvari stoje na burzi? U kategoriji “turizma” traže se samo ugostitelji, konobari, kuhari... Nevjerojatno je da se ne traži i struka povjesničara umjetnosti koji bi osmišljavali turističko-kulturne ponude – sa žarom kaže naša sugovornica koja je 2015. četiri mjeseca provela i na “startup” Akademiji za razvoj kulturno-turističkih proizvoda u Anconi. Pitamo je – razmišlja li o odlasku iz Hrvatske. Nekamo gdje se stručne mlade ljude cijeni. I želi. – Ja bih ostala ovdje. Ali znate, zbog svega ovoga nikako ne mogu planirati obitelj. Ja nisam socijalni slučaj. Nisam ni gladna ni žedna. No mi smo ljestvicu očekivanja i želja spustili toliko nisko da bismo trebali biti zadovoljni već i time što nismo gladni i žedni. To je strašno. To je ponižavajuće. Evo, moja priča je priča o nepostojanju kulturnog turizma, nemogućnosti zapošljavanja i namještenim natječajima na koje se nema smisla ni prijavljivati. Dosta mi je više šutnje i frustracija – odlučna je Ives koja je svoje znanje povijesti umjetnosti i dojmljivu govornu vještinu pokazala i pretprošle subote kada je desetak svojih prijatelja, kao vodič, povela u Klovićeve dvore na obilazak izložbe “Izazov moderne: Zagreb–Beč oko 1900.” Već u prvoj prostoriji s umjetničkim djelima tako je impresivno razdoblje moderne u slikarstvu, kiparstvu i arhitekturi stavila u povijesno-društveni kontekst da su se njenoj “privatnoj” grupi odmah pridružili i mnogi drugi posjetitelji koje je privukla svime što je i kako je govorila. Na kraju su joj svi i zapljeskali zahvalni za tri sata koja su prošla kao u trenu, ali su u sjećanju ostale brojne zanimljive informacije, priče, usporedbe i anegdote. Njoj je pak, nažalost, i dalje ostala spoznaja da je – na burzi.
Članovi komisije na razgovorima za posao tipkaju po mobitelima i ni ne slušaju me