Pierce je odlučio da će biti smetlar, a postao je legenda
Paul Pierce odlazi u mirovinu kao 15. strijelac u povijesti NBA lige
Paul Pierce, jedan od najvećih brlbljivaca u povijesti NBA lige, nakon 19 sezona, 10 All Stars utakmica i 27.397 koševa odlazi u mirovinu Jedan od posljednjih velikana “stare škole” košarci je rekao zbogom. Nakon 19 sezona, deset All Stars utakmica i 26.397 koševa u 1343 utakmice, jedan od najvećih brbljavaca u povijesti lige, koji se i najvećem svih vremena Michaelu Jordanu unio u lice i rekao: “Djede, idi u mirovinu, košarka više nije tvoja igra”, budući član Košarkaške kuće slavnih Paul Pierce otišao je u mirovinu. Pamtit će ga kao jednog od velikana najtrofejnije NBA momčadi, kao nekoga tko je u svim najbitnijim statističkim kolonama Boston Celticsa među pet najboljih svih vremena. A Kevin McHale za njega je svojedobno rekao da “ne može nositi torbu Larryju Birdu”... Čak ni posljednje četiri sezone u Brooklynu, Washingtonu i L. A. Clippersima ne mogu naštetiti legendi o Paulu Pierceu.
Osvojio je sve
Osvojio je sve, pobijedio je svakog i nije se bojao nikog. I to je istina! Odrastao je u Inglewoodu, predgrađu Los Angelesa kojem su Tupac Shakur i Dr. Dre posvetili stih u hitu “California Love”: “Inglewood, Inglewood, always up to no good”. Bila je to sredina u kojoj je bilo lakše posrnuti nego se izdići i izaći na pravi put, izbor se uglavnom svodio na – ili banda ili lopta. Nasreću, Paul Pierce odlučio se za ovo drugo. Njegov prijatelj Howard Johnson nije imao toliko sreće, 1994. ubijen je hicima iz vatrenog oružja i bio je to prijelomni trenutak Pierceova djetinjstva. – Želim biti smetlar – kazao je svome nastavniku na pitanje što će raditi u životu. – Smetlar? To je prilično dobar posao – odgovorio mu je nastavnik očito sretan što Paul zrelo razmišlja o pravom poslu sa satnicom od 10 dolara, a ne o priključivanju kakvoj bandi. Ipak, ni od košarke nije odustajao. Imao je nevjerojatnu radnu etiku koja ga je napokon dovela u školsku momčad koja je bila problematična družina upitne budućnosti, primjerice samo su dvojica od 15 košarkaša Inglewooda kod kuće imala očeve. – Ta djeca nisu imala uzore u svojoj kući, nikoga na koga bi se mogla ugledati i postati muškarcima – prisjetio se Scot Collins, inače policajac koji je u sklopu policijskog programa pomoći zajednici radio kao pomoćni trener Inglewooda. Svakog je jutra, točno u šest, Pierce zajedno s dvojicom najboljih prijatelja bio u školskoj dvorani. Trenirali su toliko da nije imao vremena ni presvući se pa je na nastavu dolazio znojan. – Izgledali smo katastrofalno. Znojni i prljavi dolazili smo na nastavu, ali opet, napredovali smo kao igrači, a najveći plus je bio što nećete baš sresti kriminalca na ulici u šest sati ujutro – prisjetio se Pierce srednjoškolskih dana. Ubrzo je postao prva zvijezda momčadi, a 1995. godine našao se u društvu najboljih srednjoškolskih košarkaša iz SAD-a i Kanade zajedno s Garnettom, Carterom, Marburyjem... Stipendiju je dobio od Kansasa gdje danas, pod svodom dvorane Allen Fieldhouse, stoji njegov umirovljeni dres s brojem 34. – Sine, ti si dio koji nam nedosta- je da budemo šampioni – riječi su kojima je legendarni trener Kansasa Roy Williams pridobio Piercea. NCAA prvak ipak nije postao, iako su u dvije godine imali omjer 69-6. Razočaranje je i prelomio odlukom da napusti sveučilišnu košarku 1998. i prijavi se na NBA draft. Pa ipak, uslijedilo je novo razočaranje. Izabrao ga je tek kao desetog Boston, koji prethodno nije o njemu ni razmišljao. Želio je, naime, Dirka Nowitzkog, kojeg mu je ukrao Dallas nakon razmjene s Milwaukee Bucksima. Legenda kaže da je nakon treninga Pierce ostajao dodatno šutirati nakon svakog koša uzvikujući imena onih koji su prije njega izabrani na draftu. Dvoranom se orilo: Nowitzki!, Bibby!, Olowokandi!, Carter!, Jamison!... Radio je krvavo, ali realnost je bila surova, Boston je tih godina bio miljama udaljen od doigravanja. – Na koledžu sam u dvije godine izgubio šest utakmica. A u Bostonu sam ih u prva dva tjedna izgubio devet – prisjetio se Pierce. Volio je košarku, ali volio je i noćne provode, uostalom i na sveučilištu
Birao je između košarke ili bande. U srednjoj školi je svako jutro u šest sati bio u dvorani
ga je pratio glas da je na treninge dolazio ravno s tuluma. A jedan takav izlazak mogao je biti koban, ne samo za njegovu karijeru koja je tek počinjala, nego i za život. Paul Pierce 25. listopada može slaviti kao drugi rođendan.
Izboden 11 puta
U jesen 2000. s tadašnjim suigračem Tonyjem Battijem i njegovim bratom otišao je u noćni klub “Buzz” u Bostonu. Dok su braća Battie otišla na WC, Pierce se našao u zagrljaju dviju djevojaka. Navodno se to nije svidjelo bratu jedne od tih cura i došlo je do gužve, Pierceu je na glavi razbijena boca, a potom je 11 puta uboden nožem. Jedna ubodna rana bila je samo tri milimetra od srca! Liječnici su ga uspjeli spasiti, a već dva tjedna kasnije izišao je iz bolnice. Zatvorio se u sebe, ožiljke skrio tetovažama i trenirao kao nikad prije. Četiri mjeseca nakon što je napustio bolnicu, uz preporuku liječnika da neko vrijeme ne smije dizati ruke, tada moćnim LA Lakersima utrpao je 42 koša. To mu je ostao rekord karijere. – Piši i nemoj ništa izbacivati. Moje je ime Shaquille O’Neal, a Paul Pierce je jeb... istina! Znao sam da može igrati, ali nisam mogao zamisliti da može tako igrati – komentirao je novinaru iz Bostona nakon utakmice jedan od najdominantnijih centara svih vremena.