Roman odustajanja od kodiranih nagona majke i roman bijega od vlastitog identiteta
Marica Bodrožić i hrvatska je i njemačka književnica koja piše na njemačkom, kako sama veli, svom “drugom materinjem jeziku”. Rođena u Svibu u Dalmaciji 1973. godine, dakle još za Titova života, s deset godina odselila se u Njemačku gdje su joj već živjeli i radili roditelji. U Hrvatskoj je kao književnica zabljesnula zbirkom priča “Tito je mrtav”, a za roman “Stol od trešnjevine”, koji je u Njemačkoj objavljen 2012. godine, dobila je i prestižnu nagradu Europske unije za književnost. Taj je roman prošle godine objavila Fraktura u prijevodu s njemačkog Ande Bukvić Pažin i pod uredničkom paskom Romana Simića. Što je tema ovog u osnovi eteričnog romana? Apatridstvo, nemoguća ljubav između francuskog tajnovitog umjetničkog fotografa i mlade i dekoncentrirane studentice koja je izbjegla iz Sarajeva koje se godinama gušilo u srpskom ratnom obruču ili pak nostalgično sjećanje na mirno i samo naoko bezbrižno djetinjstvo jedne gotovo pa tipične obitelji iz jugoslavenskog babilonskog lonca? Koji je, uostalom, ne tako davno prsnuo kao pretis-lonac u oči bezidejne i trome Europe i u njenoj traljavoj režiji. Marica Bodrožić u “Stolu od trešnjevine” priča intimističku priču o Arjeti Filipo i njenoj obitelji, majci, ocu, rođacima koji su morali napustiti federalističku i komunističku Jugoslaviju prepunu tabua, o njenim nevinim dječjim prijateljstvima, ljetnim odmorima kod bake u Istri, o njemačkim korijenima obitelji s majčine strane... Svu tu familijarnu idilu anacionalističke jednakopravnosti prekida rat u bivšoj Jugoslaviji nakon kojeg Arjeta kreće na studij u Pariz, a onda, zbog ljubavnog i svakovrsnog kraha odlazi živjeti i raditi u Berlin, grad prepun ptica. Pri tome je stol od trešnjevine mitski oltar obiteljske tuge i tragedije i simbol povezanosti ljudi koji su bili žrtve prevrtljivog i po život opasnog 20. stoljeća, stoljeća koje nikako da završi. Autorica u romanu izbjegava imenovati gradove i ljude iz razbijene domovine Arjete Filipo, ali zato podrobno, bonvivanski opisuje raznorazne pariške lokacije, restorane, ulice, baš kao i one berlinske. No ljudima iz bivše Jugoslavije bit će lako demistificirati u koje je to lokacije autorica smjestila svoje junake, posebno kada dokumentaristički mučno piše o vukovarskoj Ovčari ili o Sarajevu. Ipak, treba reći da se, primjerice, situacija u Bosni i Hercegovini nikako ne treba pojednostavnjivati u stilu da su tamo samo muslimani suprotstavljeni kršćanima. Puno bi točnije bilo da su tamo u toku nedavnog (a i ne samo nedavnog) rata međusobno i konkretno i na nekoj načelnoj razini ratovali muslimani, pravoslavci i katolici. Kršćanstvo u Bosni i Hercegovini, na žalost, nikako nije jedinstvena kategorija, ni u zbilji ni u teoriji, i to i jest jedan od glavnih razloga koji i danas truje međunacionalne odnose u toj složenoj zemlji. Najuspjeliji dio ovog romana svakako je opis ljubavnog odnosa i netipične ljubavne veze između studentice Arjete i fotografa Arika. Veze u kojoj Arjeta rodi čak i dijete, ali ga mehanički hladno i bez emocija daje na posvajanje jednoj nepoznatoj francuskoj obitelji jer se ne želi brinuti za njega, barem ne sama, bez svog jeguljastog partnera Arika koji živi u svom podzemnom autističnom svijetu u koji nitko nema pristupa. A u isto vrijeme dok Arjeta ljubi Arika, s Arikom paralelni seksualni i ljubavni slalom vozi i njena pariška najbolja prijateljica Nadežda. Fabula je to kao stvorena za neki francuski psihološki ljubavni film, s umjetničkom atmosferom i sporim kadrovima. Šteta da je u samo jednom, nevelikom romanu autorica pokušala otvoriti toliko povijesnih tema koje sve i nemaju dodirnih točaka s njenim likovima, napose ne s Arjetom Filipo koja nikako ne voli gledati spašene obiteljske fotografije iz sarajevskog pakla. I koja je u Sarajevu izgubila braću blizance. Pa je i vlastito dijete prepustila tuđem paru, naoko bez grižnje savjesti, ne želeći čak niti gledati njegove fotografije. “Stol od trešnjevine” očito je roman gubitka i roman bijega od vlastitog identiteta. Roman nemogućnosti biranja između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Roman odustajanja od kodiranih nagona majke, a onda možda i od vlastitosti.