Može li narod pomoći političarima?

Jučer se, 19. svibnja, navršilo 26 godina od provedbe referenduma o samostalnosti Hrvatske. Iako se u referendumskom pitanju ostavila mogućnost preudruživanja s republikama bivše države, hrvatskom je narodu bilo savršeno jasno o čemu se radi. Alternativa je bila ostanak u saveznoj državi. No nakon balvana, prvih okršaja u Pakracu i na Plitvicama, masakr u Borovu Selu i najava klanja “zarđalim kašikama za cipele” (prisjetiti se: https://www. youtube.com/watch?v=Y5g8YifGqiA) bili su jasna poruka hrvatskom narodu što ga u njoj čeka. Raspisivanje referenduma bila je jedna od najvažnijih državničkih odluka predsjednika Tuđmana, što su mu priznali i najveći kritičari. No mnogo je važnije razumjeti da ta odluka nije proizašla iz puke političke pragmatike ili nužde, nego iz povjerenja koje je predsjednik imao u hrvatski narod, kao nositelja državnog suvereniteta. Jedna od najčešćih njegovih sintagmi bila je “vlastitim snagama i uz Božju pomoć”. Tako u svom govoru u Splitu nakon dolaska Vlaka slobode 1995., uz ostalo, ističe: “Vjerom u hrvatski narod, ujedinjavanjem domovinske i iseljene Hrvatske, jedinstvom one zavađene Hrvatske koja je još u Drugom svjetskom ratu ratovala jedna protiv druge pod tuđim zastavama ili pak i pod hrvatskim zastavama, ali opet jedna protiv druge, samo s takvim jedinstvom svih krajeva, svih staleža i domovinske i iseljene Hrvatske mogli smo uspostaviti samostalnu i demokratsku nezavisnu hrvatsku državu, mogli smo stvoriti oružanu silu koja je evo ovih dana oslobodila do kraja sve središnje hrvatske krajeve...” te, naglasivši da smo “sve do sada stvorili samo vlastitim snagama… i jedino uz Božju pomoć”, dodaje vrlo važno: “Znamo da treba odbaciti sve ono što nas je dijelilo, sve negativno, a prihvatiti iz svih sastavnica hrvatske povijesti i hrvatskog života sve ono što je pozitivno, što može pridonijeti nezavisnosti i slobodi domovine, sreći i blagostanju hrvatskih ljudi. To nam, draga hrvatska braćo i sestre, neka budu obveze.” Obveze su, dakle, zajedničke. Taj fluid s narodom, osjećaj za njegove težnje te sposobnost artikulacije i sinteze njegovih povijesno-kulturnih dostignuća i moralnih vrlina, mimo ikakve ideološke i druge segregacije, bila je sinergija kojom je Tuđman vodio Hrvatsku na zemljovid svijeta. No 3. siječnja 2000. praktički je izopćio Tuđmana iz bilo kakva afirmativnog konteksta, a s njime izopćen je iz rječnika i hrvatski narod: “Hrvatice i Hrvati u domovini i iseljeništvu”, “hrvatska braća i sestre” nestali su iz političkog govora. Umjesto toga počelo se govoriti o “ovom narodu”, “građanima ove zemlje”, “građanima Hrvatske”, a u najboljem slučaju o “hrvatskim građanima”. Takav novogovor značio je nacionalnu deidentifikaciju Hrvatske, koja je sustavno pretvarana u građansku državu na račun nacionalne, što je produbljivalo jaz između političkih nomenklatura i naroda, a politiku pretvorilo u frustrirajuće taktiziranje ili pak glavinjanje, bez potrebne koherentnosti, konzistentnosti i stabilnosti. Ključne političke odluke donošene su bez oslonca na narodnu volju, ali se zato mimo nje provodila relativizacija Domovinskog rata, odricanje od Hrvata u BiH i iseljeništvu, “rješavanje” haaških optuženika i ugađanje kojekakvim direktivama, pa i preko mjere zahtjeva koji su postavljani. Osim toga, godinama su aktivisti kojekakvih udruga tzv. civilnog društva imali više političkog utjecaja nego ministri, kamoli legitimni narodni zastupnici. Da i ne govorimo o šteti za demokraciju zbog ukidanja Županijskog doma, koji je trebao biti sredstvo decentralizacije i supsidij regionalnim interesima. K tome, političke nomenklature izbjegavale su institut referenduma, a kad nisu mogle, unisono su ga promjenom Ustava 2010. svele na malo jaču anketu kako bi se osigurao “prolaz” pristupu Hrvatske EU (gdje Hrvati treba da budu, kao čimbenik povezivanja europskih naroda), dok je istodobno, s druge strane, čitav izvandržavni nacionalni korpus s 400 tisuća birača ustavno politički marginaliziran. Dalo bi se do sutra nabrajati. A što je preostalo narodu? Preostalo mu je da na izborima apstinira ili da na njih izlazi s osjećajem da bira manje zlo (a trebao bi birati veće dobro!) i da sam pokreće referendume; ostali su mu braniteljski prosvjedi, reklame za pivo, rukomet, nogomet i koncerti, pa su, primjerice, Čavoglave uz Dan pobjede redovito privlačile deset puta više posjetitelja od službenih okupljanja u Kninu – sve do lani. Hrvatski narod predugo je živio u sjeni tuđih imena i tuđe volje, a da ne bi bio željan pažnje, afirmacije i poštovanja, prije svega od svojih političara. Stvari se posljednjih godina – točnije, od predsjedničkih izbora – mijenjaju, ali društvena kriza neće biti riješena dok se politički do kraja ne riješi kriza poimanja države kao nacionalne države hrvatskoga naroda, uza sve manjine koje u njoj žive, samim time i krize poimanja hrvatskog političkog naroda kao nositelja suvereniteta. Ne bi trebalo sumnjati u iskrenu želju hrvatskih stranaka i političara, bar većine njih, da učine sve što znaju i mogu kako bi Hrvatska isplivala iz problema u kojima se našla. No mogu li u tome uspijevati, prije svega ovisi o tome kako poimaju vlastiti narod, poznaju li ga, poštuju li njegov suverenitet i računaju li na njegovu pomoć u rješavanju društvenih problema? (Možda je preuzetno upitati: uzdaju li se, k tome, u Božju pomoć?) Zadaća političara nije da narod na bilo koji način cijepa, da njime eksperimentira ili da ga prisvaja, nego da, poštujući njegovu baštinu, osluškuje, artikulira i sintetizira njegove matične potrebe i gradi zajedništvo. Time će se ujedno najbolje korigirati zablude i marginalizirati ekstremi bilo koje vrste. No je li sve na političarima? Svojedobno je De Gaulle rekao: “Došao sam do zaključka da je politika previše ozbiljna stvar da bismo je prepustili političarima.” Vlastita odgovornost moralna je osnova da se ona može tražiti od drugih. I od političara. Biti dio jednoga naroda znači biti svjesno i savjesno uključen u baštinu njegove prošlosti i projekcije budućnosti. A ona je sazdana od vjere da su naša osobna dobra ispunjiva samo ako su dio zajedničkih dobara, osjećaja, očekivanja, snova, zanosa i ideala. Time vođen, narod je 19. svibnja 1991. pomogao Tuđmanu, ali je ujedno preuzeo punu odgovornost za vlastitu budućnost. “Hrvatski je narod u današnje doba smogao začuđujuće snage i zrelosti kojima je sam vlastitim snagama, samo uz Božju pomoć, izvojštio svoje mjesto u međunarodnom poretku…”, rekao je predsjednik Tuđman u prigodi primanja Hrvatske u Vijeće Europe. Božju pomoć imamo ako je tražimo – zrelost i snagu trebamo ponovno pokazati. Već sutra.

Vlastita odgovornost političara moralna je osnova da se ona može tražiti od drugih Zadaća političara nije da s narodom njime eksperime ntira, nego da artikulira i sintetizira njegove potrebe i gradi zajedništvo