Lucidan komentar današnjice u kojoj za pravu literaturu ima sve manje vremena i koncentracije
serijala. Drukčije ne može ni biti, Max je arhetipski oblikovan junak, poput Clinta Eastwooda, odnosno Joea, u Za šaku dolara ili Odmetnika Joseyja Walesa. – Mene gluma ne zanima, Tom Hardy odglumio je ulogu i to je to, najbitniji u priči je George Miller i dok je on tu, to će sve biti super. No na forumima i među fanovima serijala pokazalo se dosta entuzijasta koji su sami radili kratke filmiće o Mad Maxu. Nije također loše da postoji i strip koji je dao raditi sam Miller koji opisuje događaje prije zadnjeg filma Divlja cesta (Fury Road). Ne može se ipak poreći da je Mel Gibson također legenda filma – kaže Penavić. Ni taj serijal ne bježi od identifikacije s vremenom u kojem nastaje i političkim i društvenim događajima koji to vrijeme obilježuju. Prva tri nastavka jasno korespondiraju s prividom političke stvarnosti. Max je red, bande protiv kojih se bori su nered, prijetnja postojećim zapadnim vrijednostima, pokazuje se to vrlo izravno, gotovo onako kako je Ronald Reagan identificirao sebe i Sovjetski Savez. Očito je tko se u Maxovim protivnicima može identificirati, anarhisti, punk pokret, brojne supkulture. U posljednjem nastavku, Fury Road, imamo naglašenu temu feminizma. Na najbolji australski kulturni proizvod naslanjaju se i druge bizarne činjenice. I Mad Max je među zamašnjacima neovisnog niskobudžetnog filma. Osim što je, kako je istaknuo naš sugovornik, pokrenuo malu lavinu kratkometražnih filmova na svoju temu, sve do pojave Projekta Blair Witch nosio je titulu najprofitabilnijeg filma svih vremena. Unatoč tome što je u Americi zaradio samo osam milijuna dolara. Vjerojatno zato što je sinkroniziran. Originalni se Gibsonov glas pojavio tek 2001. godine. Na Novom Zelandu, kao i u Švedskoj, zabranjivan je. Takve su situacije danas nemoguće. Jer, Mad Max svjetsko je vlasništvo, australsko mu je samo porijeklo.
Krajem je prošle godine unosna VBZ-ova i Tisak medijina nagrada za najbolji (regionalni) neobjavljeni roman financijski ravnopravno podijeljena Ladi Vukić i Ivici Ivaniševiću. Zadarska autorica Lada Vukić svojih je pošteno zasluženih 50.000 kuna izborila potresnim romanom prvijencem “Specijalna potreba”, a Ivica Ivanišević, splitski publicist i u posljednje vrijeme osobito plodni prozaik romanom “Knjiga žalbe” koji je sam duhovito krstio kao erotesku (a mogao je, komotno, i kao grotesku). Ali, cijela “Knjiga žalbe” zapravo je duhovito, na mahove i (što se literarnog ceha tiče) izuzetno samokritično štivo u kojem Ivanišević raskrinkava ne baš afirmirane književnike koji odlaze u takozvane rezidencije za pisce gdje dobivaju krov nad glavom, hranu i ponešto pića da bi upijali domaću autohtonu atmosferu i stvarali umjetnost. U svoju je izmaštanu rezidenciju za pisce koju je smjestio u postsocijalističku Rumunjsku, tamo negdje Bogu iza nogu, Ivanišević poslao dva muškarca i dvije žene, sve redom heteroseksualce kojima nije istekao rok za seksualnu upotrebu. Petar Grah je srednjostrujaški pisac iz Hrvatske koji u nedostatku novca, u maloj zemlji u kojoj čitanje baš i nije nacionalni sport, kao na traci piše komercijalne žanrovske kaubojce.
Fatalni eros
Vasilij Pankratov je prevođeni i donekle etablirani pisac iz Rusije koji piše filozofične i realistične opsežne antikomunističke romane braneći stare dobre ruske literarne tradicije i boreći se s ruskim književnim namrgođenim kritičarima. Zdena Zahradníková sredovječna je češka poetesa i neutješna udovica koja se uz pomoć alkohola uporno bori s privatnim demonima i mrzi Hrvatsku jer je na makarskim plažama njezin voljeni suprug František dobio fatalni rak kože. Nekako s najviše erosa sazdana je fatalna finska autorica Aimée Kuusisto, autorica pomodnih gotičkih romana te suvremena i neopterećena zapadnjakinja koja je potpuno zavladala maštom Petra Graha, lika koji kao da je stvorio Woody Allen. Pišući ovaj kratki roman u formi dnevnika koji naizmjence ispisuju naša četiri junaka, autor piše zabavnu kroniku male multinacionalne intelektualne zajednice koja je osuđena na izolaciju unutar nekoliko tjedana u travnju 2016. godine. Ima tu strastvenih seksualnih treninga, brutalnih fizičkih obračuna, po život opasnih opijanja, farsične zamjene identiteta, pa i traganja za nepostojećom kćeri navodno začetom u vrijeme sovjetske intervencije u Čehoslovačkoj... Pred očima čitatelja tako se odvija radnja kao stvorena za sinopsis neke zabavne filmske komedije koja bi s hrabrim redateljem mogla čak i imati reprezentativan broj gledatelja kada bi, primjerice, poštovala pravila mekog pornića.
Put do kazališta
“Knjiga žalbe” štivo je koje ne opterećuje i štivo koje na diskretan način polemizira s nacionalnim, ali i rodnim i generacijskim predrasudama, ali i štivo koje u gotovo svakoj rečenici britko i lucidno komentira svakidašnjicu u kojoj za pravu literaturu ima sve manje vremena i koncentracije. Ivanišević je rutinirani pisac koji zna iščistiti i svoje rečenice i (što je još važnije) svoje misli, pa čitatelj dobiva prpošnu, ali fokusiranu prozu u kojoj nema iskakanja iz dobro utabanog kolosijeka koji vodi prema svom cilju, zapletu romana u kojem su svi likovi sretni dobitnici nekakvog fikcionalnog literarnog europskog jackpota. Pa se roman u kojem na mahove ima i trilerskih potencijala i ljudske zloće u količini većoj od uobičajene, ipak vraća u svoje dobrodušno književno korito, šireći dobre vibracije i neobavezujući optimizam, ali s kabaretskim štihom. U današnje vrijeme kada literatura pokušava fatalistički uzaludno biti stvarnija od stvarnosti, ležerni literarni proizvodi poput “Knjige žalbe” više su nego dobrodošli i sasvim sigurno će imati svoju zahvalnu publiku. A mogli bi, i to uz ne odveć dramatične i opsežne adaptacije i dramaturške obrade, pronaći i svoj put i to ne samo na filmska platna nego i na kazališne pozornice koje vape za suvremenim komedijama.