Reizdanje prvog albuma Doorsa koji je prije pedeset godina otvorio mnoga vrata
Nekima je iz današnje perspektive možda i teško zamisliti koliko je 1967. bila prijelomna godina u razvoju rock-glazbe, ali vijesti koje se svakodnevno pojavljuju o “50. godišnjici” nekog albuma pomažu objasniti situaciju. Upravo te 1967., i dijelom godinu ranije, rock-glazba “odrasla” je i postigla neke od svojih najvažnijih artističkih zgoditaka koji su odredili ne samo glazbenu, nego i kulturnu scenu sve do danas. Sve su pripremili veterani The Beatles i Bob Dylan koji su 1966. objavili svoja najzrelija ostvarenja do tada, albume “Revolver” i “Blonde on Blonde”, te najavili tada još nepoznate mogućnosti uozbiljavanja rock-glazbe na tematskom, vizualnom i koncepcijskom planu. Uz album “Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band” Beatlesa, koji ove godine ubire lavovski dio medijskog kolača, zanimljivo je da su neki od najvažnijih albuma iz 1967. koji danas slave zlatni jubilej bili debitantski radovi “novih izvođača”. Tada ih još nisu zvali “najveće nade”, ali njihov je utjecaj postao i ostao prijeloman sve do danas. Osim Pink Floyda u Londonu, Velvet Undergrounda u New Yorku, treći najvažniji dio nadolazeće scene činili su The Doors iz Los Angelesa. Njihov debitantski album s početka 1967. donio je, osim Jima Morrisona kao jednog od najutjecajnijih autora i pjevača rocka, sasvim drukčiju vizuru i predstavljao prvi artikulirani primjerak art-rocka. Potpuno suprotstavljeni tadašnjoj idili “djece cvijeća” i dominantnom eskapizmu strategije “mir – ljubav – razumijevanje”, The Doors su na scenu sunčanog Los Angelesa i svjetsku pozornicu donijeli tamne teme smrti, tjelesne strasti i rock-teatar čiji je glavni glumac bio Jim Morrison. Upravo objavljen i kod nas u luksuznom box-setu u izdanju Dancing Beara, prvi album “The Doors” i danas zvuči jednako aktualno, neprolazno i moderno, kao jedna od onih ploča čije utjecaje svakodnevno čujemo na suvremenoj sceni. Osim poznatijeg stereoizdanja albuma na jednom CD-u, najvažniji dio boxa prvi je put na CD-u objavljen tonski monomiks iz 1967., kao i 180 gramski monovinil, skupa s popratnim CD-om s koncertnim snimkama nastupa Doorsa u losangeleskom klubu Matrix, održanom nekoliko tjedana nakon objavljivanja albuma. Sve skupa frapantan je dokaz koliko su novoga Jim Morrison i društvo donijeli na svijet kao debitanti i mlađahni 24-godišnjaci, o čemu govori i iscrpan tekst američkog rock-kritičara Davida Frickea, uključen u knjižicu veličine LP ploče s brojnim neobjavljenim fotografijama. Unutar tadašnje rock-scene, i američke i engleske, nije bila riječ samo o “novom valu”, već o potpunom drukčijem načinu razmišljanja, glazbi i kreativnim kanalima kojima su se koristili Morrison i The Doors. Goleme utjecaje na budućnost svjetske glazbe najkraće je naznačiti činjenicom da bez Jima Morrisona ne bi bilo ni Iggyja Popa ni Nicka Cavea. Kandidata ima još podosta, ali ovi su možda najvažniji da bismo shvatili koliki su kreativni potencijal oslobodili Morrison i The Doors. Kako je to netko duhovito primijetio, između tema o smrti i nadahnute ljubavne poezije, Morrison je bio jedini pjevač koji je mogao unutar jedne pjesme nekoliko puta ponoviti riječ “ljubav”, a da ne zazvuči patetično, već sugestivno. Bilo je na prvom albumu još novotarija koje su izmijenile tematski obzor rock-glazbe i pokazale Doorse kao predvodnike sasvim drukčije scene. Ne samo u hitovima poput “Light My Fire”, „Break on Through“ili završnoj desetominutnoj poemi “The End” – koju je Francis Ford Coppola briljantno iskoristio u tjeskobnoj završnici filma “Apocalypse Now”, nego je i obrada teme “Alabama Song” Bertolda Brechta i Kurta Weilla pokazala sasvim drukčije namjere Doorsa od ostatka tadašnje rock-scene. Kao i Brando ili James Dean, Jim Morrison bio je buntovnik s razlogom. Obračun s figurama autoritativnih roditelja od tada je bila opcija koju su rock-glazbenici koristili u pokušaju tumačenja nedaća koje su ih snašli u životu. Od Loua Reeda i Morrisona roditeljska represivna kultura došla je na tapet kao savršena tema autora kojima su iz prikrajka planove pomrsili upravo autoritativne figure majke ili oca. Na aktualnom reizdanju poseban je raritet izvorni monomiks albuma, čiji se očuvani originalni vinili iz 1967. na tržištu prodaju po cijenama od nekoliko stotina eura. Skupa sa snimkama s nastupa u klubu Matrix – novi remaster napravio je tadašnji suradnik Doorsa Bruce Botnick s nedavno otkrivenih vrpci bolje kvalitete od prethodnih izdanja – „The Doors 50th Annyversary“zaokružena je početna stanica s koje su u iduće četiri godine The Doors postigli mnogo u vrlo kratkom vremenu, omeđenom Morrisonovom smrću u Parizu 1971. Ukratko, riječ je o “kutiji” koja je otvorila moga do tada nepoznata ili zatvorena „vrata“.
Upravo objavljen i kod nas u luksuznom box-setu prvi album “The Doors” i danas zvuči jednako aktualno, neprolazno i moderno