Rodno selo dr. Andrije Štampara nema ambulantu

Proteklih dana objavljeno je kako su stigla nepovratna namjenska sredstva, i to ne tako mala, u Požeško-slavonsku županiju, koja se moraju utrošiti u kvalitetu i zaštitu zdravlja svih njenih građana. Kažu neki da su sredstva iz “Programa Slavonija”, što može biti dobar znak za početak realizacije tog programa, koji je za neke na žalost dosta zakasnio, ali bez obzira na to, onima koji su ga imali sreće i strpljenja dočekati, puno će pomoći i značiti. Davno je rečeno, da zdravlje nema cijenu i da većeg bogatstva od zdravlja nema i zato bilo koje ulaganje u poboljšanje rada u zdravstvenim ustanova, od bolnica, domova zdravlja pa do ambulanti opće prakse, dobro će doći njihovim korisnicima, a i medicinskom osoblju koje u njima radi omogućit će kvalitetnije pružanje usluge pacijentima. Sve ovo i te kako bi pozdravio, da je suvremenik ovih događanja, dr. Andrija Štampar, koji je začetnik javnog zdravstva i ustroja domova zdravlja kao i opće medicinske skrbi temeljene na osnovnoj higijenskoj kulturi i pružanju zdravstvene pomoći potrebitima što bliže njihovu mjestu boravka. Tako je to nekada davno zamislio i u svoje vrijeme i u uvjetima koje je imao, to i ostvario dr. Andrija Štampar. Danas nakon gotovo 130. godina od rođenja dr. Štampara,(1888.) i gotovo pola stoljeća od smrti (1958.) ovog znanstvenika, higijeničara i humaniste, suosnivača i prvog predsjedatelja Svjetske zdravstvene organizacije, s jednom činjenicom dr. Andrija Štampar ne bi bio sretan i zadovoljan. Njegov rodni Drenovac i oko sedamstotina žitelja ovog od svih središta najudaljenijeg i slabo prometno povezanog naselja, nema ambulantu opće prakse. Drenovac već godinama demografski propada, broj stanovnika u posljednjih četrdeset godina smanjen je za više od četiri stotine, a drenovačka pučka, nekad osmogodišnja škola, jedva broji tridesetak učenika u sva četiri razreda. Razlog ovakvog stanja zasigurno je i pomanjkanje osnovnih životnih uvjeta, od stabilnog izvora prihoda pa sve do osnovne zdravstvene zaštite i pomoći u mjestu stanovanja, bar u nekom ograničenom skraćenom obliku, tri puta tjedno po nekoliko sati. Ovakav vid pružanja zdravstvene usluge prije svega bi dobro došao onemoćalim i slabo imovno stojećim Drenovčanima, a i majkama s ono malo djece koliko se u posljednjim godinama u Drenovcu rađa. Ponosni su Drenovčani na svoga liječnika svjetskog glasa Andriju Štampara, pobrinut će se oni da na godinu obilježe i proslave njegove godišnjice, ali sami bez pomoći svojih sumještana, koji su na visokim pozicijama u zdravstvu, ambulantu opće prakse u Drenovcu, neće moći uspostaviti. Nadaju se, da bi se to ipak moglo dogoditi do naznačenih godišnjica. Ako je dr. Andrija Štampar u svoje vrijeme sve svoje znanje, umijeće i sposobnosti stavio u službu za opću dobrobit, onda i današnji javni djelatnici ovo svoje vrijeme trebaju i moraju obilježiti vrijednostima po kojima će ostati upamćeni.