Imam nova pluća, a igram badminton, trčim, kuham...
Dina Kučinić (31) na presađivanje pluća čekala je godinu i četiri mjeseca
Ususret nacionalnom danu darivanja i presađivanja organa razgovarali smo s mladom Dinom Kučinić, kojoj su transplatirana pluća ordinacija@vecernji.net Dina Kučinić (31) danas ima nova pluća i novi život. Cistična fibroza dijagnosticirana joj je s 14 mjeseci kada se o toj rijetkoj bolesti jako malo znalo. Riječ je o dijagnozi kojom su najčešće zahvaćena pluća, gušterača i probavni sustav. Zbog nakupljanja gustog sekreta u plućima disanje je otežano, a pacijenti su često skloni infekcijama. Dina Kučinić s nama je podijelila svoju priču, vrhunac koje je bila transplantacija pluća prošle godine.
Prilika za život
– Živjela sam najnormalnije. Školovala se, bavila sportom, pjevala, izlazila, zaljubljivala se, družila se i sve ostalo što rade sva zdrava djeca. Tako su me roditelji odgajali. Morala sam više paziti na zdravlje, a bilo je dosta uspona i padova. Roditelji su se na razne načine snalazili kako doći do osnovnih lijekova. Tempo života je bio vrlo naporan i svi su se uvijek trudili da ne osjetim teret dijagnoze – otkrila nam je 31-godišnja Zagrepčanka. Pred kraj studiranja zdravlje joj se znatno pogoršalo i počelo se govoriti o transplantaciji. – S obzirom na to da je to progresivna bolest, transplantacija je bila jedina opcija, zapravo posljednja vrsta terapije kojom se može popraviti stanje i život pacijenta. Zahvaljujući bolnici Jordanovac, dobila sam priliku za novi život. Transplantacija se obavlja u bolnici AKH u Beču, s kojom Jordanovac ima ugovor o suradnji. Dina je išla na operaciju u Beč dva puta: – Na prvom su me pregledu odbili staviti na listu jer sam, po njihovim kriterijima, bila previše dobro. Na sljedećoj kontroli u Beču, kada sam mislila da me opet neće prihvatiti te sam na taj pregled išla kao na izlet, doktori su predložili da me stave na listu čekanja. Nakon što je HZZO platio kotizaciju, stavljena sam na listu, a na operaciju sam čekala godinu i četiri mjeseca. Kaže kako joj je upravo to razdoblje bilo najteže: – Nisam smjela raditi. Inače sam zaposlena u OŠ Jordanovac, a budući da sam radila s malom djecom, nisam smjela biti u doticaju s njima kako se ne bih razboljela dok čekam operaciju. Odjednom sam bila doma po cijele dane,
izmišljala si obveze kako ne bih tonula psihički. Uz to što nisam smjela raditi, zdravstveno stanje je osciliralo te je bilo perioda kada sam bila spojena na kisik i nisam mogla samostalno obavljati osnovne životne radnje: tuširati se, prati zube, odijevati se... To je jednostavno razdoblje kada se suočavaš sa samim sobom, upoznaješ sebe.
Poziv na transplantaciju
Sam poziv iz bolnice u Beču nije garancija da će pacijenta operirati. Naime, jednom kada kandidat za transplantaciju stigne u Beč, donirani organ se ispituje. Ako je s njim sve uredu, pacijent ide u dvoranu. – Nakon šest sati čekanja u bečkoj bolnici i nakon što sam došla pred dvoranu i potpisala zadnji papir za operaciju, javljeno je da se od operacije odustaje jer pluća nisu bila dobra. U prvi čas sam odahnula, ali nakon nekoliko sekundi sam se slomila. Tko će sve ovo prolaziti ponovno?! Vrlo brzo sam opet pozvana na operaciju. Puno spremnija i jača, krenula sam prema Beču. I eto, godinu dana nakon transplantacije pluća trčim, hodam, jurim za nećakom u parku, igram badminton, kuham! Kako izgleda svakodnevica osobe s presađenim organom? – Moramo paziti na prehranu, ali i neke namirnice koje su nam zabranjene, npr. ne smijemo jesti grejp, moramo paziti koji jogurt piti, domaće proizvode ne bismo smjeli jesti, osim ako nisu termički obrađeni, probiotici su zabranjeni. Ne smijemo imati cvijeće u kući, ići na bazen, u saunu, smijemo imati samo jednu životinju kod kuće, ne smijemo imati ptice i akvarij s ribicama, moramo se čuvati sunca... Ono što je meni najteže palo jest da nikada neću biti majka. Transplantiranim mladim ženama se ne preporučuje da ostanu trudne. Ističe kako je u cijelom postupku najbitnija podrška, koju je ona pronašla u suprugu, roditeljima, bratu i psihologici bolnice Jordanovac. – Nerijetko, pacijenti su u tzv. poluizolaciji prije operacije, ali i poslije. Nakon transplantacije postoje pravila koja se moraju poštovati kako bi si pacijent što dulje očuvao zdravlje, npr. odlasci u dućane ili zoo nisu preporučeni za neko vrijeme, kretanje po mjestima gdje ima jako puno ljudi, koncerti, klubovi, kafići i sl. I danas, nakon godinu dana, kada sjednem s prijateljicom na kavu, izvadim svoju slamku i tako pijem. Posao kojim se bavila za nju je sada daleka prošlost. Rad u produženom boravku s djecom danas je preriskantan za njezin organizam, stoga je već dvije i pol godine na bolovanju: – Što ću dalje, ne znam. I iskreno, ne zamaram se sada time. U Beču su mi rekli: ako želiš ostati što dulje zdrava, pazi na hranu, vježbaj i što manje stresa. Tako nastojim i živjeti. Našla sam hobi, fotografiram, uživam u tome i ne razmišljam kamo će me život odvesti. Trudim se uživati u svakom danu i iskoristiti ga do maksimuma jer znam što sam dobila, a to je prilika za novi život! To ne znači da ne nailazim na probleme i prepreke i da živim idiličan život. Samo nastojim ne raditi probleme od sitnica i trudim se živjeti sa što manje nerviranja i stresa. Jednostavno drugačije gledam na neke stvari. Stvarno sam sretna osoba.