Pobijedi li strah, to je pobjeda terorizma
Ovakav brutalan napad na javnom mjestu u kojem ljudi budu ubijeni, ranjeni i osakaćeni, za cilj ima unijeti strah u ljude i poremetiti sve uobičajene životne tijekove, navike i ponašanja, a time destabilizirati društvo. Strah je prirodna ljudska reakcija, međutim kako ne podleći panici i nastaviti normalno živjeti pod svakodnevnom prijetnjom ovakvih stravičnih napada? – To je jako bitno, ali vrlo teško. Jedini argument koji imamo jest da pokušamo uvjeriti ljude da, ako prestanemo izlaziti, odlaziti na koncerte i prepustimo se panici, činimo uslugu onome tko je teroristički čin izveo, odnosno priznajemo da je uspio u svojoj nakani. Ako mi uspijemo sebe prisiliti da koliko-toliko nastavimo živjeti normalno, onda je to poruka “ne možete nam učiniti ništa”. Generalno će se većina ljudi uspjeti oduprijeti i nastaviti normalno živjeti, ali vjerojatno je za pojedince to preveliki šok pa neće danima izlaziti na mjesta za koja misle da postoji opasnost od sličnog događaja. Međutim, s druge strane svi moramo biti svjesni da nam se, nažalost, i u najobičnijim okolnostima događaju loše stvari: automobil se zaleti u pješake i pokosi nekoliko ljudi, može nam pasti nešto na glavu ili se možemo zaraziti nekom bolesti a da nismo odlazili u opasna područja... Dakle, opasnost vreba zaista na svakom koraku, samo što mi nismo toga svjesni, sve dok nas ne užasne ovakav događaj jer u njemu u jednom trenutku mnogo ljudi strada. Zapravo smo stalno izloženi raznim opasnostima, ali na sreću o tome ne razmišljamo, jer inače bismo sami sebe pretvorili u zamorce pod staklenim zvonom koji samo nastoje preživjeti, a to nema nikakvog smisla – kaže psihologinja prof. Mirjana Nazor. Publika na manchesterskom koncertu bili su tinejdžeri i djeca s roditeljima, no to ne znači da sad trebamo zabraniti djeci odlaske na koncerte i slična okupljanja. – Da, javna okupljanja nose veći rizik, ali i u sportu su moguće i teške ozljede i sigurnije je ležati u krevetu nego se baviti sportom. Nije dobro sputavati djecu u stvarima koje su im razvojno primjerene jer u konačnici im fali taj dio iskustva. Prezaštićivanjem im otežavamo odrastanje, a to ne bi smio biti zadatak roditelja, već upravo suprotno – podsjeća prof. Tanja Dejanović Šagadin iz Psihološkog društva Tesa. (rok)
Nazor: Da, opasnosti su stalno tu, ali ne možemo biti zamorci koji samo nastoje preživjeti Kako ne podleći panici i nastaviti normalno živjeti nakon ovakvih napada?