BORIS LJUBIČIĆ
Povijesni zaostatak nadoknađujemo stalno – u formi kiča
Poznati dizajner ne voli vijesti o svojim nagradama jer kaže da time samo izaziva jal, a izložba o identitetu Hrvatske i dalje putuje svijetom
Boris Ljubičić naš je vjerojatno najpoznatiji, a svakako najvažniji dizajner. Njegove kockice dio su identiteta praktički svake državne organizacije. U Ljubičićevu radu postoji konstanta: već nekoliko godina njegova izložba New Look Croatia putuje svijetom, no u posljednje vrijeme konstantnima postaju i nagrade koje dobiva u pravilnom ritmu. Najnovija, nagrada Graphis bila je jedan od povoda za ovaj intervju. Kako sam Ljubičić kaže, on nerado objavljuje da je dobio nagrade jer to “izaziva poznatu zavist”. A Graphis je najpoznatiji svjetski nakladnik knjiga o grafičkom dizajnu i vizualnim komunikacijama koji je njegov dizajn nagrađivao i uvrstio u svoja ključna izdanja više od 50 puta.
Nekako mi se čini da je kod nas dizajn zapostavljen. Jesam li u pravu?
Dizajn je prije svega promjena, a mi se promjena bojimo… Stalno nadoknađujemo povijesni zaostatak, i to u formi kiča. Grb i zastava najvidljiviji su primjeri. Oni su široko prihvaćeni, imate ih na suvenirima (šalice, kape, majice) koje nudimo stranim turistima, a javno spominjanje ove teme definira vas kao antihrvata ili nekoga tko Hrvatsku ne voli. Ni gospodarstvo ni kultura nisu našli svoj identitet. Sve je prazno i bezlično. Izbjegavanjem identiteta, kao u socijalizmu, svi su sigurni jer prigovora neće biti. Sportaši su malo odvažniji, a njih predvodi nogomet koji se s vremenom folklorizirao. Za produkt-dizajn također nema interesa jer su licencni proizvodi sigurniji. I tako smo ugasili industriju.
Za vrijeme prijašnjih izbora dizajnerski izričaji plakata bili su daleko komunikativniji. Ovi mi se izbori čine kao potpuni promašaj, uz plagijate iz tužnijeg doba čovječanstva. Je li politika zaključila da joj dizajn ne treba?
Ja radim samo dizajn (nazovimo ga DE$IGN) koji trebamo, a on se uglavnom ne koristi. Zadnji pre- dizborni plakat radio sam 1996.: slobodni “portret” HDZ-a, ruka na srcu i posebna kravata s kvadratićima u veznom čvoru, kadar osobe bez vidljiva lica, dok danas svi koriste portrete kao iz osobne iskaznice. Slobodno ću reći da političari žive u svom zatvorenom krugu, a ja se bavim kvadratima. Pogledajte logo stranaka, povijesne se ne mogu odmaknuti od 19. stoljeća, a nove ne znaju što bi ili možda što su, koga predstavljaju i u kojoj su državi. Njemački SPD i naš SDP imaju crveni kvadrat i nema razlikovnosti.
Vaša izložba New Look Croatia i dalje putuje. U čemu se razlikuje u odnosu na prije nekoliko godina kada ste krenuli?
Nema razlike, to je 30 formata B1 s ilustracijama i engleskim tekstom, nerealizirani i realizirani projekti uz lagani oslonac na povijest. Izložba je zamišljena kao određeni PR Hrvatske za stranu publiku, ali na njoj se, naravno, pojavljuju i Hrvati koji u toj zemlji ili gradu žive i koji se ponose svojom domovinom. Na izložbi mogu vidjeti staru i novu Bašćansku ploču, velikane koje svijet poznaje: Meštrovića i Pogorelića, Maticu hrvatsku u spoju glagoljice i latinice, ratne plakate KRV-ATSKA 1991.!... Svi radovi zapravo su kreativni dizajn projekt ili promjena s novim afirmativnim naglaskom na hrvatsku izvornost i identitet.
Rekli ste kako je na izložbu u Vilniusu došla i tamošnja ministrica kulture. Zašto je to iznenađenje? Zar naša ne bi došla?
Već dugo nismo iz našeg Ministarstva kulture čuli nešto o dizajnu. Radio sam logo za naše Ministarstvo kulture, redovito se pojavljuje u projektima koje financira Ministarstvo, ali ga na ni jednom službenom materijalu nema. To nije “zasluga” ministrice Nine Obuljen-Koržinek, već njenih prethodnika, nadam se da će se s njom to promijeniti. A ministrica kulture Republike Litve gospođa Liona Ruokyte-Jonsson se odazvala pozivu našeg veleposlanika u Vilniusu Krešimira Kedmeneca, pokazala interes za dizajn, ali i Hrvatsku.
Čini mi se da je naša zastava vaša vječna tema. Mislite li još da je trebamo redizajnirati?
To je hrvatska tema o identitetu svih ovih godina i trajat će dok
“Moj je spomenik Tuđmanu sat povijesti i trebao bi biti postavljen između Lisinskog i poglavarstva. Tada bi Zagreb dobio povijesni niz: Jelačić-Tomislav-Tuđman!”
to ne uredimo. Ja sam slučajni protagonist jer je tako vrijeme u kojem smo postali država odredilo. Moj je projekt nastao u lipnju 1990., a i danas mi prigovaraju da mi imamo zastavu i da je neće netko nakon svega mijenjati. Spomenut ću samo da je Japan svoju zastavu, crveni krug na bijelom polju. usvajao 70 godina. Danas vrijeme brže teče, potrebe su slojevitije, vizualni jezik dominantniji. Zastava više nije samo državno-teritorijalno obilježje, ona živi u brendovima kroz gospodarstvo, kulturu, sport. Rep Croatia Airlinesa jedan je od najvidljivijih u zračnim lukama svijeta. Moji logoi kao što su HRT, HTZ, HAK, Leksikografski zavod, Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, Ministarstvo kulture, ima ih oko 50, jasno vizualnim kodom pokazuju hrvatski identitet, međutim, ako to nije jasno povezano sa zastavom, učinak nije potpun.
I prijedlog putovnice dio je vaše izložbe. Je li to nova putovnica i što čini dobro dizajniranu, ali i funkcionalnu i tehnološki suvremenu putovnicu?
Naša folklorna politika odredila je sve utvrdivši grb, zastavu i propisujući u Ustavu njihovu uporabu. Jesmo li toga svjesni? Nikakvi estetsko dekorativni zahvati neće ništa promijeniti. Pa natječaj za automobilske tablice pokazao je pravo stanje stvari. Imali smo odluku žirija i krenuli u realizaciju da bi “glas naroda”, ali iz usta političara, rekao: ne, ništa nećemo mijenjati. Pogledajte samo kako nam izgleda tiskani novac. Mijenjat ćemo kune u eure, ali povijesna mrlja ostaje baš na dizajnu. Buduće generacije pitat će se jesmo li mi u Hrvatskoj imali ijednog dizajnera.
Mora li performans nužno biti dio dizajna? Ne može li on biti dovoljno ekspresivan da mu performans ne treba?
Švicarskoj, Japanu, Britaniji, kao i drugima koji su svoj vizualni identitet utvrdili, uglavnom ne treba. U Hrvatskoj je potrebno učiniti sve da se dizajn napokon vidi. Političari za svake nove izbore govore o promjenama, a one se ne vide. Radio sam liniju jumbo plakata sa sloganom “Trebamo DRUGU Hrvatsku”, jer se ova PRVA urušila do kraja. Druga je, naravno, i drugačija. Drugo je mjesto skromnije od prvoga, ali temeljnije i vrednije. Hvala Prvoj za sve što je napravila, ali se s tim ne može dalje, jer je to danas samo povijest! Povijest treba cijeniti, ali od nje se ne živi. Zašto to govorim? Po mom mišljenju dizajner je odgovoran za prostor i vrijeme.
Mnogo je kontroverzi bilo oko spomenika Franji Tuđmanu. Zašto je tome tako i kakve to spomenike postavljamo prvom hrvatskom predsjedniku?
To je žalosna provincijalna priča. Za odgovor je potrebno malo političke povijesti: zagrebački politički čelnici izmrcvarili su se prijedlozima mogućeg trga Franje Tuđmana. Prvo je to trebao biti Titov, pa Rooseveltov trg, a na kraju se zaustaviše na jednom slučajno nastalom parku. Park je još ranije projektirao Fabijanić, nije mu se svidjela ideja imena trga jer spomenik mora biti na njemu pa je projektom predviđena lokacija bila na rubu uz stabla kestena. Da ironija bude veća, u natječajnoj dokumentaciji bio je naglasak na uklapanju spomenika u prostor travnatog parka, čak su dva rada imala kao dosjetku oblik stabla kao portret Tuđmana. Pristigli radovi na natječaj su kipovi, kakvih je po Hrvatskoj, a i izvan nje već priličan broj. Tim se radovima obično zamjera portretna sličnost, naočale, ruka na srcu. To su bili samo kipovi. Spomenik je nešto drugo. On ima u svom rješenju projekciju vremena, radi se za buduće generacije. U žiriju su bili vrsni članovi likovne struke, ali nisu odabrali pobjednički rad, već radove kipara koje su pozvali na natječaj. Moj rad u suradnji s timom (Igor Franjić arhitektura, Igor Ljubičić 3D oblikovanje, Radionica Vekić izrada makete) bio je hvaljen i izvrijeđan u službenom katalogu skrovite izložbe svih radova. Konjanik ulazi u blok u 12. stoljeću (a vidi se samo stražnji dio konja), a nakon devet stoljeća i vremena kada nismo imali svog vladara u 20. stoljeću iz bloka izlazi jedan Hrvat – Franjo Tuđman. On vraća Hrvatsku kao samostalnu državu, pružajući ruku svima dobronamjernima narodima Europe i svijeta. Objekt je dug 9 metara i ne može se istovremeno vidjeti konjanikov konj i lik prvog predsjednika! To je sat povijesti i zato bi ovaj prijedlog trebalo postaviti između Lisinskog i Poglavarstva grada, taj prostor nazvati Trgom dr. Franje Tuđmana. Tada bismo imali niz: Jelačić-Tomislav-Tuđman! Dobar spomenik domovini već imamo na Medvednici. Imat ćemo spomenik bez trga i trg bez spomenika jer je gradonačelnik potpisao ugovor s kiparom Kuzmom Kovačićem, odredio mu lokaciju i napravio selfie s obitelji. Tako nam gradonačelnici (prije Kerum, sada Bandić), svaki na “svojoj” parceli pred izbore pišu povijest. Pitam se gdje su tu prava države i nacije na lokaciju i ideju spomenika prvom predsjedniku. Spomenik koji će se izvesti običan je kip bez poruke s rukom na prsima. Takvih je desetak po Hrvatskoj. Kakva je razlika između njega i Holjevca? Holjevac ima okvir kojim kadrira grad. Moj je prijedlog spomenik djelu prvog predsjednika, a moj moto sat povijesti za budućnost. I za kraj misao: “Tko ne razmišljava, tko ne prispodablja prošlost sa sadašnjosti, taj ne vidi očita čudesa koja mu pod nosom bivaju”. To je Ante Starčević, iz 1867.