Sve u životu radim lijevom, a rukomet igram desnom rukom
Radila sam kao profesorica tjelesnog u osnovnoj školi
Nažalost, nikada nisam imala prigodu igrati u reprezentaciji Hrvatske, a toliko sam željela
Jelena Kajfeš u 29 godini je najstarija rukometašica zagrebačke Lokomotive. Mlađe cure dolaze po kojekakve savjete damir.mrvec@vecernji.net Jelena Kajfeš u 29. godini osvojila je prvi pravi rukometni trofej u karijeri. Igrajući za Lokomotivu, ove sezone osvojila je Challenge kup pobijedivši u finalu, u obje utakmice švedski Höör. Kako je bilo u Švedskoj? – Super, meni se sviđala dvorana jer su je navijači napunili, navijali su za nas i za njih tako da je bila dobra atmosfera. Kakav je grad? – Pa, malo selo, imaju mali centar, nema baš ništa posebno, bili smo tamo samo jedan dan. Malo smo se prošetali.
Sport je moj život
U uzvratu ste postigli čak pet pogodaka? – Da. Ispalo je da sam dosta igrala u napadu drugo poluvrijeme, 2025 minuta i dobro sam to iskoristila. Kako ste počeli igrati rukomet? – Prije je bilo normalno uvijek biti vani, voziti se biciklom, igrati graničara. U Križevcima je osnovan rukometni klub na kraju šestog razreda osnovne škole – kaže Jelena. Koliko si dugo igrala u Križevcima? – Do kraja srednje škole. Onda sam došla u Zagreb na fakultet 2007. godine. Upisala sam Kineziološki fakultet. I onda ste zaigrali za Trešnjevku... – To mi je bila najbolja opcija u Zagrebu. Stizala sam i na fakultet i na treninge. Tad je Trešnjevka bila odličan klub. Kad ste ušli u prvu ekipu? – Trenirali su me u Trešnjevci Matea Brezić, Nikola Škorić, Nenad Zvonarek, Boris Dvoršek... Uvijek sam igrala u vanjskoj liniji. Jedno vrijeme, kad su nam oba krila bila ozlijeđena, igrala sam na tome mjestu u nekoliko utakmica. Inače sam ljevakinja, sve radim s lijevom rukom, ali kad smo krenuli u školi s rukometom, svi su šutirali desnom, pa je meni bilo glupo da jedina šutiram lijevom rukom. Kako sam imala dobru motoriku, dobro mi je išlo i s desnom rukom. Da sam igrala s lijevom, vjerojatno bih došla do reprezentacije, jer nemamo puno kvalitetnih ljevakinja. Koliko ste dugo ostali u Trešnjevci? – Do prošle godine, punih osam godina. Odlučila sam se za promjenu i otišla u Lokomotivu. Ne mogu se sjetiti jesu li me oni zvali tijekom te sezone, ali znam da sam ih nazvala i rekla da želim doći. Kako se snalazite među mlađim djevojkama? – Dobro. Razumijemo se, ima cura koje su za svoje godine vrlo ozbiljne. Najbolja sam u klubu s Blažek, s njom sam bila dugo u Trešnjevci i dobre smo prijateljice. Jedina ste zaposlena članica kluba? – Bila sam profesorica tjelesnog odgoja u OŠ Ljubljanica. Baš mi je sad istekao staž. Radila sam godinu dana. To je bilo stručno usavršavanje i sada u listopadu imam stručni ispit.
Ljubimac psić Koko
Ostajete li u rukometu? – Ne znam još. Voljela bih još igrati, nisam imala neke ozbiljne ozljede tijekom sezone. Ovisi o tome što će biti s poslom. Bilo mi je naporno ove godine. Ujutro škola, potom bih se malo odmorila i već bih morala ići na trening. Vikendom su bile utakmice, putovanja. Imala sam malo vremena za odmor. Slušaju li vas djeca u školi? – Djeca su odlična. Gdje se obično odmarate? – Svake godine idem negdje drugdje na more. To mi je najveći užitak. Imate li kućnog ljubimca? – Da, imam psa, ši cua starog četiri godine. Kako se zove? – Koko. Tko ga čuva kada ste na putovanjima? – Mama dođe po njega pa je kod nje u Križevcima. Malo mi fali, ali to je obično na samo nekoliko dana. Treba li ga često izvoditi u šetnju? – Da, uglavnom oko stana, gdje ima puno zelenih površina. Gdje živite u Zagrebu? – Na Trešnjevci, u iznajmljenom stanu. Stipendijom koju dobijem od kluba uspijem pokriti sve troškove. Živite li sami? – Da.