Janica Kostelić: Ne stignem više skijati, nova relaksacija su mi nećaci Ivan i Leon
Uz tempo kakav imam kao državna tajnica ne stignem skijati, ali imam novu relaksaciju – nećake Ivana i Leona
Janica Kostelić, najtrofejnija hrvatska sportašica svih vremena, već više od pola godine obavlja posao državne tajnice za sport. Izbor na tu dužnost bio je prirodni nastavak onoga što je radila u prijašnjoj Vladi, u kojoj je bila pomoćnica ministra za znanost, obrazovanje i sport. S obzirom na opseg zadaća koje obavlja i koje ju čekaju, a biti državnom tajnicom nije samo stvar protokolarnog pojavljivanja u sportskoj javnosti, s Janicom smo porazgovarali o raznim aspektima njezina posla. No, pričali smo i o njezinu ocu Anti, bratu Ivici, majci Marici...
Koliko se razlikuje posao državne tajnice za sport od pomoćnice ministra za sport, kako u opsegu poslova, tako i u sadržaju?
Temeljni sadržaj i svrha posla su isti, ali opseg posla i ukupni sadržaj je veći jer u konačnici odgovarate za ukupno poslovanje jednog središnjeg tijela koje osim stručnog dijela obuhvaća i druge poslove. U konačnici ured samostalno kreira i predlaže politike i mjere razvoja u području sporta, a čelnik predstavlja tijelo prema Vladi i svim drugim resorima te cjelokupnoj javnosti, dok je u ministarstvu ministar taj koji obavlja tu dužnost.
U kojoj je mjeri veća odgovornost biti državni tajnik, izravno odgovoran premijeru?
Za mene se to ne razlikuje puno, jer odgovornost je uvijek ista i maksimalna, sve ovisno o tome kako čovjek to shvaća i kako se ponaša. Mislim da uvijek trebamo prvenstveno biti odgovorni prema samom sebi, a ako je tako, onda si jednako odgovoran i prema premijeru, cjelokupnoj javnosti i prema svakom poslu koji radiš bez obzira na to na kojoj si funkciji. U tom smislu, meni osobno odgovornost je jednaka, a najveću obvezu osjećam prema sportašima i sportu i želji da se učine dobre stvari za hrvatski sport i hrvatsko društvo.
Što je presudilo da se prihvatite tog posla, premijerovo inzistiranje ili želja za novim izazovima?
Želja da pokušam pomoći hrvatskom sportu.
Je li poticajno bilo i to što su neki oponenti toj ideji potiho govorili da nemate dovoljno iskustva i znanja iz sportske administracije za takav posao?
Teško je uvijek zadovoljiti svačije apetite, ali mislim da je cijeli život učenje i stjecanje iskustva. Naravno da ljudi koji su cijeli niz godina u sustavu znaju bolje kako to sve funkcionira, međutim mislim da se svatko od nas svakodnevno mora propitkivati o tome kako radi i može li bolje jer samo tako možemo napredovati. Uz to, nisam ja jedina, već oko sebe imam niz stručnjaka kako u uredu, tako i u cijelom sustavu sporta, i svi radimo zajedno.
Kada će se Središnji državni ured za šport potpuno formirati?
Ured je formiran i obavlja sve zakonom propisane zadaće, a uz to u tijeku su tri vrlo ozbiljna i važna projekta koja napreduju vrlo dobrim tempom u odnosu na broj službenika u uredu. Sukladno propisima kojima se uređuje ustrojstvo središnjih tijela i službenička pitanja, 14 djelatnika Uprave za šport kao stručne službe ministarstva premješteno je u ured, a i jedan manji dio službenika za opće poslove prešao je u Središnji državni ured za šport. Nakon donošenja plana prijema koji očekujemo, uskoro će jedan manji broj službenika biti primljen putem javnog natječaja. Da bi ured optimalno funkcionirao, potrebno je ukupno 25 do 30 službenika u svim službama, a što ćemo vjerujem i vrlo skoro realizirati. Uz velike projekte koje smo spominjali, povećani opseg poslova predstoji nam i vezano uz činjenicu kako će Republika Hrvatska u prvoj polovini 2020. godine predsjedati Vijećem Europske unije. Problem je što je to državna uprava, a u cijelom tom sustavu neke stvari idu sporije nego što bih ja to htjela.
Kada ćete se preseliti na novu lokaciju u Savskoj ulici, u neposrednoj blizini Draženove dvorane?
U novi prostor ćemo se preseliti tijekom ljeta kada su manje gužve i manji opseg posla, što je puno praktičnije, a potrebno je odraditi još nekoliko pripremnih radnji kako bi prostor bio tehnički potpuno spreman za useljenje.
Koliko imate vremena za sebe i čime se relaksirate izvan posla?
Uz ovakav drukčiji tempo života nego što sam donedavno imala, ne ostaje mi baš puno vremena, međutim moja najveća relaksacija su moji nećaci Ivan i Leon i druženje s prijateljima. I, naravno, sport.
Kao četverostruka olimpijska pobjednica i peterostruka svjetska prvakinja u skijanju, stignete li skijati za dušu?
Skoro ništa.
S obzirom na to da se praktički svaki dan pojavljujete negdje u javnosti, koliko pazite na “outfit”, što ćete nositi, jeste li to nosili već ovaj tjedan i slično...?
Kao i svaka žena, vjerojatno sam pretjerano opterećena tim stvarima. No, ne planiram puno unaprijed, već se ujutro obučem ono kako se osjećam, kako mi dođe. Kad su posebne prigode u pitanju, onda ipak probam unaprijed odrediti što ću obući.
U kojoj mjeri vas je nova funkcija prisilila da obnovite i proširite garderobu?
Nije mi teško palo osvježiti garderobu, no bilo je to vrlo malo. Ionako imam previše stvari, haha.
Kako je došlo do povećanja izdvajanja za sport odnosno povećanja iznosa za sve sportske institucije i to u godini koja nije olimpijska?
Vlada RH je izdvajanjem Središnjeg državnog ureda za šport iz Ministarstva znanosti, obrazo-
vanja i sporta kao megaresora u samostalno središnje tijelo, prvi put u našoj povijesti pokazala kako namjerava sustavno skrbiti o sportu kao društvenoj djelatnosti od posebnog interesa. I to na način koji sport zaslužuje zbog svoje uloge u odgoju i obrazovanju mladog čovjeka te promicanju svih društvenih vrijednosti koje se razvijaju kroz sport. Na tragu tog nastojanja izdvajanja za sport iz Državnog proračuna kroz Središnji državni ured za šport povećana su za nešto više od 50 milijuna kuna i u ovome trenutku su na 250 milijuna kuna. Svjesni smo kako sport zaslužuje i više, ali u svjetlu trenutne situacije mislim da se radi o velikom pomaku, a mi ćemo u suradnji s drugim resorima i Vladom RH nastaviti raditi i dalje te kroz strateške dokumente i zakonodavna rješenja pronaći i nove izvore sredstava za sport i niz mjera koje će pomoći razvoj sporta i olakšati funkcioniranje sportskim organizacijama. Najveći dio proračuna ide na pet velikih nacionalnih sportskih organizacija, dakle Hrvatski olimpijski odbor, Hrvatski paraolimpijski odbor, Hrvatski školski sportski savez, Hrvatski akademski sportski savez i Hrvatski savez gluhih, i smatram posebno važnim naglasiti kako je njima ove godine također osigurano povećanje i trenutačno raspolažu s više od 150 milijuna kuna. Posebno želim naglasiti kako se često ističu samo izdvajanja za krovne sportske organizacije kao izdvajanja iz Državnog proračuna za sport, što nije točno, jer nemojmo zaboraviti da se iz državnog proračuna financiraju nagrade za vrhunska sportska postignuća, trajne naknade, još uvijek financiraju sportske arene izgrađene u posljednjih deset godina, a od ove godine i stipendije za školovanje sportaša. Također, tu su i izravna i neizravna izdvajanja i drugih resora poput Ministarstva turizma i Hrvatske turističke zajednice koji su samo u 2016. godini sportske manifestacije podržali s više od 10 milijuna kuna, a u razdoblju od 2012. godine s više od 27 milijuna kuna, kao i ulaganja Ministarstva znanosti i obrazovanja u proteklom razdoblju u školske dvorane.
Po kojem kriteriju ste birali članove ovog trenutka najvažnije radne skupine u hrvatskom sportu, a to je ona koja treba izraditi prijedlog za nacionalni program sporta?
Po kriteriju stručnosti i iskustva te poznavanju sustava sporta. Također, vodili smo brigu da uključimo osobe koje djeluju u području sustava sporta u odgojno-obrazovnom sustavu i sporta osoba s invaliditetom. Zatim smo uključili osobe iz akademske zajednice koje su poznavatelji sportskog prava, kolege stručnjake s kinezioloških fakulteta te državne službenike s dugogodišnjim iskustvom koji su odgovorni u konačnici i za samu provedivost i provedbu ovoga dokumenta nakon što ga Hrvatski Sabor usvoji.
Što bi nam Nacionalni program sporta trebao donijeti?
Nacionalni program sporta strateški je dokument kojim se utvrđuju ciljevi i zadaće razvoja sporta, aktivnosti potrebne za provedbu tih ciljeva i zadaća te određuju nositelji razvoja i mjere kontrole njegove provedbe, a donosi ga Hrvatski sabor na prijedlog Vlade Republike Hrvatske. Nacionalni program sporta mora biti jasan, provediv i mjerljiv dokument kojim će se definirati mjere razvoja i njihovi nosioci te izvor financijskih sredstava kako bi mjere uistinu bile provedive i dovele do stvarnih poboljšanja. Nosioci mjera ne moraju biti samo sportske organizacije i državna tijela nadležna za sport već i drugi resori poput financija s ciljem definiranja toliko željenih poreznih olakšica u sportu ili obrazovanja s ciljem unapređenja pozicije tjelesne i zdravstvene kulture i školskog sporta i sl. Nacionalnim programom definirat ćemo niz konkretnih mjera koje moraju dovesti do poboljšanja kako u kratkoročnom, tako i dugoročnom smislu jer se dokument donosi za razdoblje od osam godina. U ovom trenutku radi se i na Nacionalnom informacijskom sustavu u sportu, a dio kojeg će jedan od registara biti i registar sportskih građevina, odnosno mreža sportskih građevina koja napokon mora točno i egzaktno prikazati stanje izgrađenosti po vrstama sportskih građevina u različitim krajevima Hrvatske. Nakon preuzimanja nacrta od radnog tijela, Središnji državni ured za šport će provesti javnu raspravu, zatim sva nadležna tijela sukladno zakonskoj proceduri daju mišljenja na navedeni Nacrt koji zatim prihvaća Vlada i upućuje u proceduru Hrvatskog sabora.
Radi li se paralelno i prijedlog novoga zakona o sportu od kojeg se tako puno očekuje ili se čekaju rezultati izrade nacionalnog programa sporta?
Radi se paralelno na zakonu o sportu, koji je u planu normativnih aktivnosti kao reformski zakon predviđen u IV. kvartalu 2017. godine pa je samim time prisutna i obveza donošenja. Mislim da je to najbolji put jer i sami okrugli stolovi i drugi oblici konzultacija sa zainteresiranim skupinama tijekom izrade Nacionalnog programa sporta pokazali su potrebu donošenja novoga zakona o sportu. Na taj način ćemo sve ono što se kao mjera u Nacionalnom programu sporta veže uz zakon moći ugraditi u njega, a istovremeno ćemo zakon o sportu učiniti instrumentom za provedbu Nacionalnog programa sporta kroz jasnu poveznicu između Nacionalnog programa sporta i programskog financiranja javnih potreba u sportu.
Kakav je vaš osobni stav o nekim idejama da se trebamo odlučiti za financiranje manjeg broja sportova od sadašnjeg?
Nisam sklona definiranju onih sportova koje treba i koje ne treba financirati, već vrednovanju rada i postignuća i prepoznavanju kriterija kojima će se odrediti prioriteti. Sport je lako mjerljiva djelatnost, a najvažniji kriteriji su masovnost, rad s mladima i na kraju rezultati kao i međunarodni status pojedinog sporta.
Trebamo li financirati samo sportove u kojima smo uspješni (npr. nogomet, rukomet, vaterpolo, tenis, atletika, jedrenje, veslanje, streljaštvo, te-kvon-do...) i u kojima imamo bogatu tradiciju (npr. košarka)?
Dva navedena kriterija su upravo primjer jednog dijela kriterija za donošenje sustava vrednovanja, ali masovnost i interes za pojedini sport ne smiju biti zanemareni, već kriteriji moraju biti kombinacija navedenih pokazatelja. Naravno da nećemo reći kako sport koji trenutačno ima masovnost, a nema vrhunske rezultate nećemo financirati, već ćemo analizirati zašto uz masovnost nemamo rezultate pa ćemo kroz razvojne programe pokušati pomoći savezima i klubovima te najtalentiranijim sportašima u ostvarivanju zapaženih rezultata. Isto tako u sportu u kojem imamo rezultat, a nedovoljnu masovnost, treba pokušati animirati mlade na uključivanje u taj sport.
Što reći kritičarima koji smatraju da s vašim i Ivičinim odlaskom skijanje više nikad neće biti ni približno uspješno i da stoga u njega ne treba više niti investirati kao do sada?
Skijanje je olimpijski sport koji je možda malo hendikepiran kod nas zbog manjka skijaških staza, ali se pokazalo da se to može nadoknaditi talentom i vrijednim radom. Skijanje nije počelo niti će završiti s Ivicom i Janicom, a sretni smo što su naši uspjesi pridonijeli razvoju tog športa u Hrvatskoj i što i danas imamo talenata i nada poput Zubčića, Rodeša, braće Kolega... Što se tiče statusa ovoga sporta, mišljenja sam kako se mora pravedno pozicionirati, kao i svi drugi sportovi, na temelju kriterija koje sam već spomenula.
Snježna kraljica na Sljemenu nova je točka prijepora oko toga? Kakav je vaš stav? Kritičari kažu da nam niti ne treba utrka tako visoke razine ako nemamo skijaškog turizma?
Mislim da je Snježna kraljica, kao i drugi događaji, poput ATP turnira u Umagu ili biciklističke utrke Tour of Croatia, dio sportsko-turističke promidžbe Hrvatske i ne bih jednostrano i olako donosila zaključke da nam nije potrebna. Kroz Nacionalni program sporta i zakon o sportu pokušat ćemo sustavno riješiti pitanje financiranja važnih sportskih manifestacija kao i skrbi o sportskoj infrastrukturi.
Za razliku od vas koji ste to odlučno presjekli i rekli dosta je, brat Ivica opraštao se od skijanja polagano i potiho otišao u legendu. Što kažete za njegov način izlaska iz priče?
Rekla bih kako još uvijek ne znamo je li Ivica izašao iz te priče ili ne, no, bez obzira, mislim da svakoga treba pustiti da bira svoj put i način kako će napraviti neke stvari u životu. Ako je to njegov put, meni je to sasvim u redu i podržavam ga.
Što mislite o njegovu avanturizmu i osvajanju Islanda i Grenlanda, pri čemu je potonja avantura bila jako opasna, na rubu mogućeg.
Meni je to super. I tu bih se opet nadovezala na ono da čovjeka treba pustiti da bude kakav želi
biti i radi stvari prema svojim mogućnostima i željama.
Strahujete li, dok je on u ekspediciji, da mu se nešto ne dogodi u tim zametenim pustarama?
Uvijek ću reći kako mislim da je opasnije hodati po cesti nego mnoge druge stvari. Priroda je ponekad okrutna i treba je poštovati, ali vjerujem da to iskustvo koje čovjek doživi na takvim avanturama može uvelike pomoći i naučiti vas puno toga u životu.
U čemu bi Ivica mogao (trebao) započeti novu karijeru? Opće je mišljenje da ga svakako treba zadržati u skijanju.
Čime će se baviti nakon skijanja isključivo je njegova odluka i zato je na njemu da odluči što bi mogao i želio raditi. S obzirom na njegov širok spektar znanja i interesa, mislim da bi mogao raditi puno toga. Ničije mišljenje nije važno, već samo njegovo. I eventualno njegove žene, hahaha.
Vaš otac upravo je preuzeo braću Kolega. Biste li mu preporučili da se u svojoj 79. godini povuče sa skijaških staza i da počne pisati knjige te da svoje bogato iskustvo pretoči u trajno stručno nasljedstvo?
Dok god on ima snage i volje, ne vidim razloga zašto bi se povlačio. Ne mislim da se stručno trajno nasljedstvo prenosi samo na papiru, već se to, možda još i bolje, može prenositi u praksi. I zato, dok god on ima želje za to, super je kad netko od sportaša može iskoristiti i oplemeniti to njegovo znanje.
Vašu i Ivičinu karijeru isprepletenu teškim ozljedama, operacijama i mukotrpnim rehabilitacijama, najteže je emotivno proživljavala vaša majka Marica jer je strepjela nad svakim vašim nastupom. Kako je mama doživjela vaš izlazak iz mirne luke umirovljene sportaice i to na svjetla pozornice i preuzimanje dužnosti u političkim vodama koje nikad nisu posve bistre?
Majka kao svaka majka, prirodno je da se brine za svoje dijete. Uvijek me podržavala u svim mojim odlukama, pa tako i ovaj put. Majka je definitivno onaj snažni potporanj bez kojeg bi bilo vrlo teško funkcionirati.
Što kažete o ideji da se o životnom i sportskom putu Kostelića do uspjeha snima i igrani film i to u američkoj produkciji?
Takva ideja uvijek godi, međutim, ja baš ne volim takve stvari zbog toga što smatram da se naš put ne razlikuje od puta koji prolaze svake druge obitelji. Kod nas je taj put nagrađen olimpijskim medaljama, kod nekog drugog nekim drugim uspjesima kao što je, recimo, diploma na medicinskom fakultetu. A mislim da je svaki liječnik i ono što radi puno važnije za čovječanstvo, a o njima se, recimo, ne snimaju filmovi. Ili se to čini jako, jako rijetko.
Nažalost, jedan važan liječnik za vašu karijeru prošli je tjedan preminuo. Dr. Željka Šućura sportska javnost pamti po izlasku u javnost s vašom dijagnozom vezanom uz probleme sa štitnjačom. Koliko je ta njegova intervencija bila važna za vašu karijeru i ukupno zdravlje?
Dr. Šućur je imao veliku ulogu u mojoj sportskoj karijeri. Možda će zvučati dramatično, ali moglo bi se reći da mi je spasio život time što je upozorio na nepravilnosti u radu štitnjače. Bilo je i tu mnogih drugih situacija kada je točno znao dati dijagnozu i reći što bi bilo dobro napraviti. Osim što je bio dobar liječnik, dr. Šućur je bio i duša od čovjeka, vrlo ugodan i umjeren, nikada se nije razbacivao svojim iskustvom i poznavanjem struke.