PUŽEVI I RECEPTI RIMSKIH KOLONIJA ŽIVE I DANAS U DALMACIJI
Na stolovima rimskih vladara, ali i običnog svijeta s ušća tadašnje Neretve ili salonitanskog polja, puževi su bili čest i ukusan zalogaj
aselje Vid na brežuljku uz rječicu Norin, kao i cijelo područje nekadašnje velike kolonije Narone, prepuno je antičkih ostataka. Ima ih podjednako iz pretpovijesnog, ilirskog i grčkog razdoblja. Pa ipak, kada je u posljednjem desetljeću prošlog stoljeća arheolog Emilio Marin počeo vršiti sustavna iskapanja i otkrio Augustov hram s kipovima imperatora, njegovih nasljednika i članova njihovih obitelji, uz božanstva koja su im se pridružila u njihovu uzdizanju među bogove, bilo je jasno da se radi o jedinstvenom otkriću. Dvije rimske kolonije, za tadašnje prilike velika Salona nešto sjevernije, kod današnjeg Splita i Narona kod današnjeg Vida, dakle u razmjerno neposrednoj blizini, rijetkost su i za prilike u onodobnom golemom Rimskom Carstvu. Pa ipak, ispod monumentalne vanjštine hrama moćnih vladara možemo osjetiti podrhtavanje svakodnevnog života, onu nepromjenjivost ljudske sudbine na razmeđima epoha i vremena. Ne preostaje nam onda ništa drugo no da se i mi vratimo u samu zoru buduće imperije, u mitove i vjerovanja uz koja se donekle veže i sam nastanak kozmosa. Uz njih se veže i jedinstveni jelovnik, koji je sasvim sigurno bio poznat podjednako rimskim carevima iz Augustova hrama, koliko i žiteljima bogate kolonije na obalama Neretve. Naime, nađe se u grobovima oko hrama i uz samu rijeku, osim urni pokojnika, keramičkih ostataka, amuleta i nakita, ljuštura školjaka i puževih kućica, često vinogradarskih i poljskih puževa koji su, osim gastronomskih ljubimaca, bili za Rimljane moćni pratioci u podzemni svijet, ali i afrodizijak, koji je imao sposobnost da djeluje i nakon smrti i koji je zbog izduženog i sluzavog puževa tijela, kao i sposobnosti da se uvlače u svoje kućice bio i izravan seksualni simbol, a zbog puževe zavinute kućice koja podsjeća na spiralu pratio je ta bića glas da su vjesnici životnoga i spolnog ciklusa, simboli plodnosti i ponovnog rođenja, u kojima su Rimljani i njihovi carevi uživali s neprijepornim oduševljenjem. Kako je pisao Gaj Plinije Sekundus zvan Stariji u svojoj glasovitoj „Naturalis Historia“ili „Povijesti prirode“, puževe su uzgajali i hranili mlijekom da im meso bude mekše i sočnije. Nekoliko recepata upravo iz Augustova i Tiberijeva vremena, dakle vladara čiji se kipovi izdižu nad žrtvenikom u središtu velikog Augustova hrama u Naroni, donosi i nekoliko gastronomskih autora, i to za puževe po rimski tovljene u mlijeku, koje su, prethodno pročišćene u soli, pekli na gradelama pokapane garumom, paprom i kimom, ili pržili u ulju s ljutikom ili samo kuhali dok ne postanu meki i podatni. Njihovi cochleas assas ili patina de cochleas, dakle pečeni ili prženi, lonac od pirjanih puževa u povrću, ponekad u vinu i medu, bili su poželjna predjela na carskim i patricijskim stolovima, od Rima do njegovih kolonija poput Narone i Salonae. Na njihovim, ali i na stolovima običnog svijeta, poput onih s ušća tadašnje Neretve ili salonitanskog polja, puževi su bili čest i ukusan zalogaj, koji neodoljivo podsjećaju na današnje gastronomske delicije koje se, eto, nisu u svojoj kulinarskoj osnovi mijenjale tisućljećima. Onako kako se ni naša svijest ni naša sudbina, toliko vezana uz hranu, nije mijenjala na spiralnim putanjama epoha i vremena, nalik na puževo tijelo oplođeno pa zatvoreno u vlastitu kućicu, iz strahopoštovanja položeno u carski grob, kao prava popudbina za vječnost i novi, opet probuđeni život.