ECIJA OJDANIĆ
Ovo je predivna godina za kazalište Moruzgva koje niže uspjehe s najnovijom predstavom “Kako život”
Brojnim nagradama Ecija Ojdanić prošlog tjedna pridružila je još jednu, Nagradu “Fabijan Šovagović” koju je osvojila na Festivalu glumca. Ovo priznanje još je ljepše jer ga dodjeljuju kolege, ali i jer je nagrađena za ulogu u predstavi “Kako život” njezina kazališta Moruzgva. Ecija govori kako je biti nezavisni dramski umjetnik u današnje vrijeme, ali i kako se osjećala kada je kćer Cvitu prvi put gledala na velikom platnu…
Kako život?
Život je dosta uzbudljiv i sad je u onoj fazi kada se vraća devet godina uloženog truda u mali san o nezavisnom kazalištu Moruzgva. Ovo je zaista prekrasna godina za to kazalište i da mi je netko 2009. godine rekao da će to postati respektabilno kazalište koje će voljeti publika i kritika, da će ga prepoznati Ministarstvo kulture i Grad Zagreb, da ćemo osvajati nagrade po domaćim i stranim festivalima, rekla bih da se šali. Ali to se dogodilo i ne mogu opisati koliko sam ponosna i sretna i tu se potvrdilo da ti se kad-tad vrati uložena emocija, energija, dobra volja i rad punog srca. Ne želim zvučati patetično, no u ovih devet godina bilo je toliko situacija kada sam htjela dignuti ruke od svega i sama sebi rekla: “Što mi ovo treba, bez podrške institucija raditi protiv svih u nemogućim uvjetima i samo slijediti svoj san, a rezultati su mali ili slabo vidljivi”. Na kraju volja, upornost i ljubav prema kazalištu su se isplatili i svaka je predstava kvalitetom i prijemom kod publike, kasnije kritike, pokazala da ne treba odustajati. Srećom, nisam posustala i ove godine sam s predstavom “Bobočka ili drugih sto stranica Filipa Latinovicza” osvojila posebnu diplomu na 19. međunarodnom kazališnom festivalu monodrame Vidlunnja, s predstavom “Kako život” gostovali smo na Festivalu malih scena u Rijeci, što je veliki kompliment, na Festivalu glumca smo Vinko Kraljević i ja dobili nagrade, a Barbara Nola proglašena je najboljom glumicom na prošlogodišnjem Novaljskom ljetu za ulogu u predstavi “Miris lovine”. Idemo na ljetnu turneju, pozvani smo i na Splitski festival, a to je toliko lijepo da ne mogu vjerovati.
Kada ste shvatili da ipak ne trebate odustati?
Prije dvije godine doživjela sam veliku krizu. Uz mene je mali tim i lijepo je kada radiš iz entuzijazma, ali nikako nismo mogli zatvoriti financijsku konstrukciju i nisam si isplatila ni producentski honorar, a glumačkih jako malo,
“Preda mnom je i veliki osobni cilj: istrčati maraton”
a na čelu sam tog kazališta devet godina. U jednom trenutku pomisliš - čemu sve to, da bih uživala igrati predstave i biti s dragim ljudima?! Uporna sam, trkačica na duge staze, vrag mi nije dao mira i sve se prelomilo kada sam za “Bobočku” dobila glavnu nagradu na Međunarodnom festivalu monodrame u Bitoli prije dvije godine i tada je sve krenulo u dobrom smjeru. Kada sam počinjala raditi, htjela sam da predstave budu emotivne, tople, drugačije, moderne, aktualne i to je publika prepoznala od prve predstave “Gola u kavezu”.
Prije tjedan dana na Festivalu glumca osvojili ste Nagradu “Fabijan Šovagović”. Nakon svih priznanja i dalje vas vesele nagrade?
Često rad ne bude tako vrednovan, a kada jest, veseliš se kao malo dijete. Ne živiš od nagrada, nego od nekog unutarnjeg osjećaja da si nešto dobro napravio. Živimo od pljeska publike, a posebna je draž ove nagrade što je dodjeljuju glumci glumcima i nitko ne može bolje znati koliko se teško napravi neka uloga. Ima uloga koje su atraktivnije, bolje napisane, koje odmah nađu put do publike, dok se s nekima jako namučiš. Takav je lik Suzane, socijalne radnice koja je u službi stanovnika staračkog doma. Moji kolege Biserka Ipša, Siniša Popović i Vinko Kraljević imaju uloge s puno smijeha, a ona je jedan introvertiran lik koji je nasmiješen, ali proživljava privatnu dramu. Ona služi partnerima na sceni i tu ne glumiš na van, a to je navedeno i u objašnjenju nagrade i drago mi je da su prepoznali nijanse te uloge.
Za glumce se često govori da imaju veliki ego. Je li vam teško prepustiti kolegama da budu istaknutiji?
Obožavam glumiti i to je partnerstvo. Od devet predstava koje smo radili u Moruzgvi šest je praizvedbi hrvatskih autora, a sada pripremamo komad “Tri Hasanove žene” koji nam je napisao Renato Baretić Takva sam i u životu, polažem puno u druge ljude i volim biti partner na sceni. Kao mlađa imala sam ego, ali kako prolaze godine, sve mi je naporniji i pokušavam ga što više staviti sa strane. Naravno da moraš imati samopoštovanje, ne podnositi da te netko drugi poništava, ali mislim da je ego ubojica glumca. Mnogo je važnije podrediti se ulozi, projektu, partneru koji te na sceni može motivirati i potaknuti da budeš bolji.
Iskustvo vas je naučilo da se ne treba zamarati egom?
Kombinacija je to iskustva i karaktera. Akademija dramske umjetnosti traje četiri godine i ona ti daje osnove osnova, a dalje sam brusiš glumački talent, ali brusiš se i kao osoba. Sigurno nisam ista kao prije 20 godina. Ono što me sada najviše veseli u glumi jest to partnerstvo i drago mi je da su kolege glumci u žiriju prepoznali tu moju “tehniku”.
Pripremate i nove predstave?
Od devet predstava koje smo radili u Moruzgvi šest je praizvedbi hrvatskih tekstova i time dobivamo aktualnost i svježinu, ali to može biti i riskantno. “Kako život” bio je naručen tekst Nine Mitrović i nikad ne znaš što ćeš dobiti, a ovoga puta ispalo je fantastično. Poučena tim iskustvom, ponovno smo raspisali natječaj i Renato Baretić napisao je tekst za predstavu “Tri Hasanove žene” koju pripremamo u koprodukciji s POUVG Velika Gorica i jako sam sretna što će prvi put u kazalištu Moruzgva glumiti velika diva hrvatskog glumišta Ksenija Marinković, uz Slavka Sobina, Ernu Rudnički i mene, a premijera je u listopadu.
Idete na turneju, radite na novoj predstavi... ljeto će biti radno?
Bit će vremena za odmor, prvi dio srpnja i dio kolovoza.
S malim odmakom, kako gledate na “Anku” u kojoj je glavnu ulogu glumila vaša kći Cvita?
Jako sam ponosna na nju. Strepila sam kako će se sve odraziti na njezinu psihu, ali ostala je čvrsto stajati na zemlji. To je bio vihorić koji je mjesec dana trajao u našem životu i kakva je bila prije premijere, takva je ostala i sada, a to mi je najveća sreća. Ne sviđa mi se jedino što je jako samokritična. Rekla je da bi željela mnogo toga promijeniti u izvedbi te uloge.
Kakvo je iskustvo gledati je na premijeri?
Ako tada nisam doživjela srčani, neću nikad. Opustila sam se tek nakon 15, 20 minuta, počela uživati u njezinoj ulozi i naravno da sam na kraju malo zaplakala. Svi smo bili jako ponosni, ali najvažnije je da je nakon sve te pompe ostala isto ono dijete.
Rekli ste u jednom intervjuu da je sin muzikalan i nadaren za ples. Je li ga to možda zainteresiralo?
Nikako, nogomet je na prvom mjestu i od jeseni će ga trenirati. Shvatila sam da je puno važnije da radi ono što voli, a ne ono što ja mislim da je dobro za njega. Ako je za nešto predodređen, odvest će ga život u tom smjeru.
Pratimo “Zlatne dvore”. Hoćemo li vas najesen gledati u nekoj novoj seriji?
Mislim da je dobro da se televizija odmori od mene, a i ja od nje. No imam jedan veliki privatni projekt - otrčati svoj prvi maraton. Dosad sam istrčala polumaraton od 21 kilometra, a sada bih htjela dvostruko više. Kada sam prije dvije počela trčkarati i istrčala prvih pet kilometara, bila sam presretna. Sada već godinu i pol trčim polumaratone. To zahtijeva ozbiljnu pripremu i vrijeme, morat ću trčati prije proba i na turneji, ali želim se u tome okušati. Pokušat ću pa ćemo vidjeti.