Partnerstva sa SAD-om više nema, a EU se mora mijenjati

Trump se vratio kući. Naciji je dao osam dana predaha, a svjetskim liderima s kojima se sastao u Bruxellesu i u Taormini još jednu potvrdu da Bijela kuća definitivno više nije ono što je do sada bila i da na Trumpove Sjedinjene Države svijet, a osobito Europa, više ne mogu računati. To je jasno izrekla njemačka kancelarka koja je vjerojatno čekala da se s Trumpom nađe još jedan put. To je žena koja ni jedan jedini zaključak ne donosi naprečac, pa nije ni sada. No nakon drugog susreta ona je jasno rekla da Europa više ne može računati ni na Sjedinjene Države, ali ni na Veliku Britaniju. U tom svjetlu jako je zanimljiva njena rečenica da se u ovome trenutku raspada i posljednje savezništvo nastalo nakon Drugog svjetskog rata i da Europa sada mora svoju budućnost uzeti u svoje ruke. Prva pomisao nakon što sam pročitala Merkeličinu dramatičnu izjavu jest da je Europa svoju sudbinu trebala davno uzeti u svoje ruke i rješavati svoje probleme samostalno, a ne čekati da ih riješi netko drugi. Bosna i Hercegovina vjerojatno je jedan od najeklatantnijih primjera te europske nevoljkosti (ili čak nesposobnosti) da se pozabavi problemom o kojem u velikoj mjeri ovisi stabilnost znatnog dijela kontinenta. Kada se stvari malo bolje promotre, onda postaje jasno da bi ova i sljedeća godina mogle biti prijelomnice u europskoj povijesti. Kancelarka u anketama vrlo dobro stoji i izbori u rujnu bit će samo još jedna potvrda da joj Nijemci vjeruju. No za ovakve velike i značajne zahvate kakav je i preuzimanje vlastite sudbine u svoje ruke trebaju saveznici a ona ga je prvoga i dosta snažnoga pronašla u novom francuskom predsjedniku Macronu, koji od početka svoje predsjedničke kampanje govori kako je proeuropski nastrojen, ali naglašava i to da se Europska unija mora temeljito reformirati kako bi mogla odgovoriti na izazove novoga vremena. Trumpovo švrljanje po Bruxellesu i po Taormini na vrlo brutalan način pokazalo je da američki predsjednik nema blagog pojma o vanjskoj politici, a činjenica da je s nekih ključnih sastanaka izbacio svoga savjetnika za nacionalnu sigurnost McMastera, koji je na tom području poprilično potkovan, govori i o tome da ga u osnovi nije briga hoće li imati partnere ili će se Amerika utopiti u svojoj izolaciji između dva oceana, kanadske i meksičke granice. Taormina je pokazala da je Trumpov SAD ostao na jednoj, a sve ostale moćne i bogate zemlje na nekoj drugoj strani. Bilo je vidljivo i to da Trump nije čovjek koji je spreman na bilo kakav kompromis, pa ni onaj koji se tiče klimatskih promjena, nečega o čemu u dosta velikoj mjeri ovisi budućnost cijeloga planeta. Jedino što ga je doista zabrinjavalo jest to što “zločesta” Njemačka prodaje previše svojih automobila u SAD-u. Sve ovo pokazuje da nas očekuju velika i značajna previranja i preslagivanja. No mi smo opet nigdje. Čardak ni na nebu ni na zemlji. Bez nekog definiranog mišljenja i bez vizije o tome kakvu bi ulogu mogli igrati i u procesu stvaranja nove Europe i u samoj toj novoj Europi.

Trump je u Bruxellesu i u Taormini pokazao da ga nije briga ni za koga. Sedamdeset godina partnerstva upravo je otišlo u povijest