Gospodin šampion! Kek je ostao iznad svega
Matjaž Kek (55) u naš je nogomet donio manire i veličinu pobjednika koji se zna ponašati u borbi za naslov i trijumfu
Kek je na Rujevici više od trenera, drži ondje sva četiri kuta kuće. Iako je dvostruki osvajač posložen klub, njegov bi ga odlazak teško potresao Matjaž Kek najveći je pobjednik. Ovo su Kekovi trofeji. Bez Keka ne bismo uspjeli. Najveći profesionalac s kojim sam radio. Sve nas je digao na razinu više... Sve to slušali smo nakon Rijekina osvajanja naslova prvaka, od ljudi iz kluba ili od nogometnih kroničara, stručnjaka, neutralnih promatrača... Deset dana poslije povijesnog osvajanja naslova kluba koji nikad nije bio prvak i pet dana nakon poraza u Maksimiru u revijalki Matjaž Kek (55) demonstracijom nadmoći nad suparnikom pokazao je da je u nepunih pet godina promijenio mentalitet sredine koja je kroz povijest bila često previše flegmatična da bi postala šampionska. Nakon prvog trofeja, skidanja Dinama s trona nakon 11 godina Keku je zamjenik sportskog direktor Ivan Mance predložio: “Šefe, idemo sad slaviti tri dana!”. Odgovor je bio: “Ne, ne... Idemo mi dalje raditi. Nek’ drugi slave.”.
Tri dana pune mobilizacije
Već u utorak igrači su morali biti na treningu. Nakon posljednjeg kola u Maksimiru i novog dočeka na Korzu, Kek je naredio – odmah izolacija, odlazak iz feštarske Rijeke prema Varaždinu! Bila su to tri dana potpune mobilizacije za finale Kupa, a rezultat je viđen na terenu: njegovi igrači izgledali su kao ratnici, a suparnika su na terenu zgromili. Da ne govorimo o taktičkoj reakciji premještanjem Vešovića da bi ukrotio Soudanija i uvođenjem Maleša da bi dodatno potkopao Dinamove napade. Rijeka je uspjela zato što Kek nikome oko sebe, ni igračima ni suradnicima, ne dopušta ni sekunde opuštanja. Kraj njega na treningu može trčati Ronaldo. Njega to ne zanima. Samo učinak na treningu, na terenu. Ljetos je potiho napravio čistku kadra koja je protumačena kao velika rasprodaja, no zapravo je to bilo elegantno odstranjivanje dijela ekipe koji se volio utorcima malo provesti. Gotovo. Slobodan si. Imena su nebitna. Samo tim. “Samo da se oni meni vrate zdravi. Za ostalo se ne brinite, očistit ću ja njih u glavama”, rekao nam je nakon odlaska na zimsku pauzu sa šest bodova prednosti. Zvučao je kao “japa” kojeg se mora bespogovorno slušati, a zapravo je riječ o pedagogiji koju je završio i perfektno primijenio u svlačionici. Da bi trener uspio, igrači ga se moraju bar malo bojati, ali
Nakon Cibalije rekli su mu: “Šefe, idemo sad tri dana feštati”. Rekao je: “Ne, idemo dalje raditi”.
i osjećati se kao njegovi suradnici koji mu smiju sugerirati neke stvari. Drugo, autoritet znanja jači je od svake deračine. Mnogi tu lekciju nemaju kapaciteta svladati. Kao ni držati se trenerskih osnova da moraš znati tko su ti prvih jedanaest. Kad još pritom uspijevaš mirnima držati one koji možda nisu u prvom planu, onda znaš da si izveo majstoriju. Ako je u Rijeku donio mentalitet discipline i rada, još je veća promjena koju je unio u hrvatski nogomet gradeći pet sezona šampionsku formulu na smiren i kulturan način, što baš i nemamo često prilike gledati. Prema akterima hrvatskog nogometa, a posebno prema najvećem suparniku odnosio se s puno poštovanja, bez nadmenosti, ali opet svatko tko zna čitati između redaka mogao je prepoznati što želi reći. I što koga ide. Ni kad je sudac Vučemilović
jesenas u Maksimiru, iz samo njemu znanih razloga, skandalozno sudio drugo poluvrijeme derbija, slovenski stručnjak ostao je dosljedan sebi rekavši samo: “Moji igrači se inate. Kome? Pa vjerojatno meni!” Nijednom nikome oko sebe nije dopustio da se uđe u rat sa suparnicima, Savezom ili medijima. Ni nakon Batinićeva gafa u Vinkovcima, ni nakon optužbi da je Rijeka nagovorila amaterskog igrača iz Plomina da prijavi Soudanija, ni nakon podmetanja da će nakon sezone pobjeći u Beograd zajedno s još par igrača... Ostao je iznad folklora koji je možda i očekivan kad se pojavi netko tko ruši ili napada dobro živeći i uhodani sustav, ali koji je ipak otkrio puno toga nenormalnog. U dramatici sezone novinari su se s obje strane počeli pretvarati u navijače, suci u klaunove, a njihovi šefovi u Engleze.
Svijeća za ostanak na klupi
“Nekad zaista sam sebi kažem: ‘Matjaž, je li normalno da će oni sve to učiniti da bi ostali prvaci?’ Pa normalno je! Posljednje reakcije iz Dinama nisu uobičajene, nisu se događale u zadnjih 10-ak godina. I to mi je priznanje. Netko te ipak malo više poštuje nego što to voli javno reći”, rekao je diplomatski u Mariboru uoči Božića. Ipak, voljeli bismo da se nakon ove sezone više nitko ne mora za naslov boriti s bilo kim osim sa suparnikom na terenu. A njega je Rijeka u pet izravnih obračuna na terenu bar triput igrom razbila. Kek je ostao iznad svega, ostao je trener koji je za Rijeku više od čovjeka na klupi. Ako žena drži tri kuta kuće, Kek tamo drži sva četiri i još je čuvar ispred nje zbog kojeg bi na ogradi ispred Rujevice moglo stajati upozorenje “pazi, oštar pas”. Iako je Rijeka kao klub odlično posložena, može samo zapaliti svijeću na Trsatu da će njen Napoleon naći snage i još jednom reći “da”. I povesti je u nove bitke.