Tesla je stvarao munje i potrese, ali žensko tijelo nikada nije dotaknuo
Opisuju ga kao čudaka, no njegovi suvremenici svjedoče da je imao čvrst stisak ruke, družio se s predsjednicima...
Za roman “Tesla, portret među maskama” Pištalo je dobio NIN-ovu nagradu, a upravo mu izlazi i novi roman o Ivi Andriću Poznati srpski pisac i rođeni Sarajlija Vladimir Pištalo, koji Amerikancima predaje američku i svjetsku povijest na koledžu Becker u Massachusettsu, izazvao je veliko zanimanje na riječkom festivalu autora Vrisak. Za roman “Tesla, portret među maskama” dobio je NIN-ovu nagradu, a upravo mu izlazi i novi roman o Ivi Andriću.
Kakve veze ima željeznica s vašim životom?
Moj je djed bio željezničar i vozio je na staroj liniji Sarajevo – Dubrovnik. Mislim da je i Jergovićev djed bio željezničar, pa obojica volimo vlakove. Kasnije sam radio kao novinar lista Željezničar. Imao sam tada iskaznicu kao James Bond, mogao sam ući u bilo koji vlak i putovati bilo kamo. Netko je izmislio da je moj posao bio da stavljam one slike iz raznih krajeva zemlje, npr. Bleda i Ohrida u vagone. To nije točno, ali priča mi je interesantna pa je nisam poricao.
Kako ste odabrali pisati baš o Nikoli Tesli?
To sam želio još kao student. Nisam toliko polazio od priča i teorija zavjere s obzirom na to da je Tesla uvijek imao sposobnost privlačenja ljudi s ruba znanosti i konvencionalnog načina razmišljanja, pa do ljudi koji su pripadali sektama. Ja sam htio o tome pisati drukčije, ali da se osjećaj čuda ne izgubi. Jer to objektivno i jest čudo, ali bez mistifikacije. Uvijek sam polazio od tih slika o njegovu životu, npr. kada on kroz sebe propušta struju od stotinu tisuća volti i kada mu se diže kosa. Kada bi završio tu predstavu, njegovo bi tijelo i odijelo emitirali male aureole.
Smatrate da bi o Tesli trebalo snimiti i jedan dobar novi film?
Svakako. U Jugoslaviji su postojala dva filma, u jednom ga je glumio Šerbedžija, a u drugom Petar Božović. Božović je čitao moj roman o Tesli za zvučno izdanje i to je dobro odradio. Ali uz poštovanje prema Šerbedžiji i Božoviću, mislim da su se malo plašili svog lika. Neprestano su nešto šaptali. Ne možeš ti šaptanjem izraziti cjelovitost jedne ličnosti. Drugo, Tesla je stvarno bio jedini čovjek koji je stvarao munje. Bogovi stvaraju munje! I stvorio je potres. Nikada nije dotaknuo ženu po onome što znamo. Osam godina mojih istraživanja kažu da nema dokaza da se to dogodilo. On se posvetio spiritualnom. Jedna od osobina monaha je suzdržavanje od romantično-seksualne strane života.
Tesla je u jednom trenutku bio izuzetno uspješan?
Bio je osobni prijatelj dvojice američkih predsjednika i Marka Twaina. Živio je u hotelu Waldorf Astoria. Do Prvog svjetskog rata i obični američki čovjek zna tko je Tesla. Njegov zaborav dolazi između dva rata, kada se rađa kult Edisona. Tesli me privukla i slika iz njegova ranog djetinjstva. On i njegovi rođaci igraju se u snijegu, puštaju grude niz padinu, a Teslina gruda koju on gurne pod pravim kutom pa uz snijeg skupi i zemlju i kao lavina počne rušiti i borove kao da je tu riječ o živici. To kako ta mala bijela stvar bačena pod pravim kutom oslobodi silu prirode i pretvori se u nešto džinovsko meni je bila metafora za ono što je Tesla učinio. Ima mnogo ljudi kojima je jako stalo do Tesle. U romanu nisam smio izdati očekivanja tih ljudi, a istodobno sam morao napisati roman, a ne biografsku priču.
Jeste li doznali sve o Tesli?
Ne mislim da je moja verzija definitivna. Otkad sam je završio, pronašli su njegov izgubljeni plavi portret koji je naslikala neka grofica. Nije nemoguće da se pronađu i neki dokumenti. Naši su jako voljeli i priče s CIA-om, ali CIA tada striktno govoreći nije ni postojala. Postojala je neka druga organizacija. Htio sam ispričati priču o čovjeku, a ne je li bio s Venere. Tesla je dovoljno čudesna priča da joj se ne treba ništa dodavati.
Jeste li bili u Smiljanu u muzeju?
Prolazio sam, nisam ga posjetio. Ali kada sam mislio o Tesli, više sam išao na Plitvička jezera jer mi je važniji bio osjećaj prirode. Posjetio sam i dosta mjesta u Americi, pa i prespavao jednu noć u hotelu u kojem je živio. Od najveće su mi pomoći bila pisma običnih ljudi iz Srbije i Hrvatske koji su se susretali s Teslom. Postoji priča da se on nikada nije rukovao, ali ljudi svjedoče da je imao čvrst stisak ruke. Neki govore da su mu oči bile smeđe, a drugi da su bile plave. Tesla je sam rekao da su u početku bile smeđe, ali da su poplavjele od velikog korištenja intelektualne energije.
Upravo se tiska vaša nova knjiga o Ivi Andriću. Hoće li biti slična ovoj o Tesli?
Neće. Načelno, želim ga očistiti od superlativa, jer superlativi ubijaju lik. Jedan mi je kolega rekao da je kao mladi čovjek htio napisati priču o komunizmu, ali to bi bila najdosadnija priča jer bi ispalo da je sve bilo dobro, svi su bili sretni i sjedili na suncu. A mene zanima je li taj čovjek plakao, je li bio očajan, je li razmišljao o samoubojstvu. Andrić je razumio tolike ljude. Ne samo da ih je razumio, nego im je tim činom velikog razumijevanja oprao noge. A to je radio Krist. Bili su tu ljudi od patoloških tipova do potpuno izgubljenih i mentalno poremećenih, a Andrić im je dao razumijevanje. On je bio poput dibuka, onog židovskog duha koji
Teslin je genij zaboravljen tek između dva rata, kada je stvoren kult Edisona Šerbedžija i Božović glumili su ga kao da se boje njegova lika, stalno su šaptali Ivu Andrića stalno kite superlativima, a mene zanima je li plakao, je li razmišljao o suicidu...
ulazi u druga tijela. U ovoj knjizi ja sam htio biti dibuk za dibuka. Kod Andrića sam htio vidjeti njegove unutarnje teme. To je knjiga bez žargona, koje profesori vole kada govore o Andriću. Izbjegavao sam biografiju. Andrić je rekao: “Kada god netko krene od biografije pisca tražeći suštinu njegova djela u toj biografiji, taj je na pogrešnom putu”. On hoće ići u Ljubljanu, a sjeo je u vlak za Vinkovce. Spomenuo sam njegovu diplomatsku karijeru i njegovu ženu te odnos prema ženama i ljubavi, ali najviše sam gledao unutra. Picasso je od guvernala i sjedišta bicikla stvorio bika. To nije trebao biti bik, nego je načinom zapažanja pretvoren u nešto drugo. Mislim da sam ja istim načinom uzimao Andrićeve tekstove samo što su, za razliku od bicikla, oni unaprijed stvoreni sa smislom. A ja sam taj smisao i poštovao i promijenio koristeći se Andrićevim tekstovima kao nekom vrstom kolaža.
Hoće li taj roman izaći u Hrvatskoj?
Iskreno se nadam.