Nogometni put Luke Modrića: od izbjeglice do igrača koji lovi već treću Ligu prvaka
Otišao je bez znanja NK Zadra na probu u Hajduk, ali nije ih zadovoljio, a kada se vratio, trener Bašić zabranio mu je da tri mjeseca trenira... karlo.ledinski@vecernji.net Bila je jesen 1991. godine, a šestogodišnji Luka Modrić još se uvijek bezbrižno igrao u rodnom zaselku Modrićima kraj Zatona Obrovačkog. No samo koji mjesec kasnije, u prosincu 1991., njegovo bezbrižno djetinjstvo prekinuli su razulareni pripadnici srpskih vojski, JNA i vojske “krajine”. Tog nesretnog 18. prosinca 1991. četnici su ubili starog Luku Modrića, djeda poznatog nogometaša koji je za blagom otišao petstotinjak metara od kuće. Izrešetali su ga rafalima! Nakon pokopa, roditelji Stipe i Radojka te mali Luka nekako su uspjeli pobjeći u Zadar. A čim su otišli, Srbi su im zapalili kuću. Kao izbjeglice Modrići su se smjestili u Zadru, u hotelu Iž. Stipe Modrić uskoro je kao mehaničar pronašao posao u Hrvatskoj vojsci, a kako je hotel Iž blizu stadiona NK Zadar, sina je upisao u nogometnu školu.
Hajduk ga nije prepoznao
I tu je počeo nogometni put plavokosog šestogodišnjaka koji je danas jedna od najvažnijih karika Real Madrida. Prvi Modrićev trener u Zadru bio je pokojni Tomislav Bašić, a jedan od trenera koji je odigrao značajnu ulogu u Lukinu razdoblju u Zadru bio je Miodrag Miško Paunović. – Tri sam ga godine trenirao, od osme do 11. godine. Sjećam se da je u toj generaciji bili mnogo
izbjeglica, a on je baš odskakao. Svi smo na prvu vidjeli da odskače, da ima urođen talent za nogomet. Klincima trebaš puno puta ponoviti vježbu ili neki lažnjak dok ga konačno ne usvoje, no kod Luke je to išlo prirodno, on je sve izveo iz prve – prisjetio se Paunović i dodao: – Možda će neki moje riječi shvatiti po onoj dalmatinskoj: “A šta san ti reka”! Ali, čim sam vidio kako Modrić trči i kontrolira loptu, rekao sam sebi i kolegama: “Ovaj mali će doći do Reala ili Barcelone.” I nisam se prevario. Paunović kaže da je Modrić uvijek bio veselo dijete, unatoč tome što ga je rat potjerao u izbjeglištvo. – Bio je društven, svi su ga voljeli. Jako je volio trenirati, nije propuštao treninge – kaže Paunović. Treninge je propuštao samo prisilno, otkrio nam je Miško. – Luka je kao 14 godišnjak bez zna- nja kluba otišao na probu u Hajduk. Bio je tamo 10-ak dana, ali nije prošao! A kada se vratio u Zadar, tadašnji šef omladinske škole Tomislav Bašić bio je jako ljutit te je Luki zabranio da tri mjeseca dolazi na trening. I zaista, tek nakon tri mjeseca opet je počeo trenirati – prepričao je Paunović. A kako to da Hajduk nije prepoznao njegov talent? – Vjerojatno zato što je bio malen, djelovao je krhko pa ih je to prevarilo – zaključio je Paunović. Na probi u Hajduku, baš poput Modrića, bio je i Mario Grgurović, Lukin dugogodišnji suigrač u mlađim kategorijama Zadra. Za razliku od Luke, Mario je zadovoljio i prešao u Hajduk. – Stvorila se prevelika fama oko toga da u Hajduku nisu prepoznali Modrićev talent. Iskreno, tko je tada mogao znati da je on igrač koji će jednog dana igrati u Realu? Pa nisu ga baš prepoznali ni u Dinamu jer, nakon njegove fenomenalne sezone u Zrinjskom, opet su ga poslali na posudbu, u zaprešićki Inter – rekao je Grgurović, koji je s Lukom igrao kao klinac u Zadru, a potom i mnogo godina u omladinskim reprezentativnim uzrastima. – Bili smo odlična generacija, a Modrić je uvijek bio jako dobar, baš se isticao. No, sjećam se da su mu tijekom odrastanja mnogi treneri spočitavali taj nedostatak visine, što je po meni bila velika glupost – prisjetio se Lukin vršnjak Grgurović, koji je nogometnu karijeru završio prošle godine u Biogradu. – I ja sam bio označen kao veliki talent, ali za razliku od Luke, nisam uspio napraviti veliku karijeru. A Luka je uspio iako ga nitko nije gurao. On je gurao sam sebe, svojim talentom i voljom – zaključio je Grgurović.
Uvijek bio zreo u glavi
Lukine početke iz blizine je gledao i Mostarac Ivica Džidić. – Zajedno smo 2000. u omladinsku školu Dinama stigli Modrić, Davor Landeka i ja. Sjećam se da smo dobili stanove na Ravnicama u kojima smo živjeli. Bili smo kao 15-godišnjaci sami u stanu, bez roditelja, tako da je i to Luki pomoglo da brže odraste. Imali smo dva obroka dnevno u Dinamovu restoranu, a ujutro smo zajedno išli u pekaru, na kavu, piće – prisjetio se Džidić i dodao: – Još od tih najranijih dana vidjelo se da je Luka jako zreo u glavi, a uvijek je imao ne samo nogometnu već i životnu inteligenciju. Sjećam se da nam je pričao o ratu, o tome kako je morao pobjeći iz svog sela, no nije baš rado o tome u detalje govorio. Prisjetio se Džidić i kako su svi imali djelić sumnje u Modrića. – Zbog visine nije se mogao odmah nametnuti, kod svih trenera bio je neki upitnik vezan uz to može li postati vrhunski igrač. A zbog tih upitnika poslali su ga 2003. na kaljenje u Zrinjski, zajedno s Džidićem i Landekom. – Bilo ga je malo strah ići u nepoznato, ali ja sam mu rekao da mu u mom Mostaru neće ništa faliti, da ću ga ja štititi. Sve smo dijelili u Mostaru, često je bio kod mene u kući. Bio je baš skroman, a takav je ostao i danas. I zato mu želim da danas i treći put osvoji Ligu prvaka – zaključio je Džidić.
Tri smo godine kao djeca sami živjeli u stanovima na Ravnicama, a potom smo godinu dana sve dijelili u mom Mostaru IVICA DŽIDIĆ bivši Modrićev suigrač Među novim igračima, izbjeglicama iz okolnih mjesta, Luka se odmah isticao, kažu u NK Zadar